U srijedu navečer, u emisiji TV-Nove »U sridu« koju vodi Željko Rogošić, gošća u studiju Hloverka Novak Srzić izrazila je svoje čuđenje i indignaciju što su Bugarska i Rumunjska prošlog tjedna potpisale ugovor o pristupanju EU. Kako je moguće da ove dvije zemlje ulaze u EU, a ne mi, koji smo po svim pokazateljima razvijeniji od njih, bogatiji i, prema tome, bliži Europi? Doista, zašto oni da, a mi ne? Točno je to da smo mi ekonomski razvijeniji: ali ekonomski kriterij nije presudan. Na Kopenhaškom summitu 1993. EU je postavila tri skupine kriterija, ne dajući prednost ni jednoj od tih skupina: prvi je kriterij politički – on podrazumijeva stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, prava manjina i prihvaćanje političkih ciljeva Unije. Drugi je kriterij ekonomski – on podrazumijeva postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva i sposobnost tržišnih aktera da se »nose« s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU. Treći je kriterij pravni – on podrazumijeva usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU, takozvanog »acquis communaitaire«. Dodatno je 1995., u Madridu, ovim kriterijima pridodan i četvrti, administrativni – on podrazumijeva sposobnost uprave za postupnu i skladnu integraciju u EU.

Ako pogledamo kako to stoji s Hrvatskom, onda ćemo vidjeti da svi elementi hrvatskog političkog sustava nisu demokratični. A ti elementi su institucije, akteri, procesi i vrijednosti.

S vrijednostima stojimo uglavnom dobro, bar kako o njima piše u Ustavu, no u praksi je sasvim drukčije. Naše institucije pate od »demokratskog deficita« – pogledajmo Sabor i kvalitetu rasprave, manipulaciju zastupnicima i zastupnika koji potkradaju državu; pogledajmo Vladu, koja se bori s »podzemnom mrežom« Gotovininih pomoćnika i jataka, pogledajmo veze ljudi iz institucija s organiziranim kriminalom. Što se tiče vladavine prava – najbolji studenti prava se ne mogu zaposliti u pravosuđu, jer je zapošljavanje moguće samo nepotističkim vezama, pomoću korupcije i klijentelizma, kako pokazuju nedavni slučajevi i afere.

Tko god iz EU čuje za ovaj slučaj, zgrozi se. Pitanje je je li itko izračunao koliko će Hrvatska pretrpjeti štete ne toliko zbog otkrivanja tajne putovnice Ante Gotovine, nego samo zbog te sramotne činjenice, da je hrvatsko pravosuđe pregazilo sva načela pravne države i ne samo da je prepisivača-falsifikatora oslobodilo i dopustilo mu da ga kazna mimoiđe zbog zastare, već i da je jedan od predstavnika tog pravosuđa cijelu jednu uglednu profesiju optužio za sustavno falsificiranje?

Ako je točno to što tvrdi splitski sudac u svojoj presudi, onda je to najniži stupanj primitivizacije hrvatskog pravosuđa. No razumljivo je, zapravo, zašto jedan predstavnik hrvatskog pravosuđa tako i tvrdi: hrvatska akademska zajednica je danas, unatoč minornim aferama, posljednji bastion profesionalnog i moralnog integriteta, jer u tu kategoriju i profesiju nije prodrla hobotnica korupcije, koja razara naše pravosuđe i politiku. Razumljivo je da su i političari i pravosudni djelatnici jalni na profesore: ne samo da ih plaćama drže u podređenom položaju, dok su plaće političara, sudaca i tužitelja enormno porasle, nego ih ponižavaju ovakvim karikaturalnim ismijavanjem, kao što je to učinio splitski sudac u slučaju Đapić.

I ako se Hloverka Novak Srzić pita zašto i kako to nas Bugarska i Rumunjska preskaču na putu u EU, onda nije dovoljno reći da je to zbog Gotovine i skupine njegovih pomagača koji su premrežili cijelo hrvatsko društvo i sve javne službe, od tajnih agenata, policije, pravosuđa i političara – to je zbog toga što je u Hrvatskoj sramotno degradirano znanje i svi oni koji rade na tome da temeljem znanja Hrvatska što prije uđe u EU. I dok su Rumunji i Bugari još 1993. i 1994. uvodili europske studije na svoja sveučilišta, hrvatska su sveučilišta tapkala u mjestu jer su im tek 2003. odobrena sredstva za uvođenje europskih studija. U Rumunjskoj je još 1994. osnovan poseban Fakultet za europske studije, koji je do sada dao više od 400 završenih stručnjaka za europske integracije, od kojih je većina zaposlena u vladinim uredima, u javnim i privatnim poduzećima, u masmedijima i u nevladinom sektoru, kao »europski savjetnici«. U Bugarskoj su osnovana privatna sveučilišta i napušten je sustav isključivog državnog financiranja, što je rezultiralo množenjem institucija visokog obrazovanja, istraživačkih instituta i neformalnih »trustova mozgova«. I, što je najvažnije, tamo ne optužuju sveučilišne profesore da je prepisivanje znanstvenih radova »uobičajeno«, i niti ih toliko podcjenjuju u primanjima kao u Hrvatskoj. I zato, među ostalim, nismo još uvijek u Europskoj uniji.