Slobodna Dalmacija: 06. 05. 2005.
HRVATSKI LIST U NAJNOVIJEM BROJU NIJE SE ISPRIČAO HAAŠKOM SUDU
Puhovski stao u obranu Marijačića
ZADAR - Umjesto najavljene isprike Haaškom sudu zbog otkrivanja identiteta zaštićenog svjedoka, Hrvatski list u svom novom broju, pod naslovom "Krivi smo jer smo objavili istinu!", donosi presliku optužnice koju je protiv glavnog urednika toga zadarskog tjednika Ivice Marijačića i člana redakcije Markice Rebića nedavno podigla glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte zbog nepoštovanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Za isto kazneno djelo još su optuženi urednik i izdavač Hrvatskog slova Domagoj Margetić i Stjepan Šešelj.
— Rekao sam i ostajem pri tome, spreman sam se ispričati za kršenje pravila Haaškog suda, ako je uopće riječ o tome jer po nekim pravnim interpretacijama ja nisam kršio nikakav nalog Haaškog suda budući da taj nalog nisam ni imao, niti sam s njim ikad bio upoznat, premda sam pokušao to doznati, ali bezuspješno. Dakako, priznajem da Haaški sud može i mora štititi svoja pravila. Ali, što je s mojim pravom na mozak, zdravu logiku, razum — pita se Marijačić u tekstu "Istina na lomači!".
— Žao mi je, ali na savjet odvjetnika ništa više od napisanog ne mogu komentirati — kazao nam je osnivač i vlasnik Hrvatskog lista u telefonskom razgovoru, dodajući da je identitet zaštićenog svjedoka, nizozemskog časnika u procesu Tihomiru Blaškiću, 17. studenoga 2004., dakle dan ranije od Hrvatskog lista, javnosti prvi obznanio riječki Novi list koji je sutradan imao još jedan tekst o toj temi. No Novi list zbog toga, ističe Marijačić, nije podnio nikakvu sankciju Haaškog suda. Na pitanje zašto misli da je Novi list izuzet od haaške tužbe te je li kazneni progon njega i Rebića zapravo dio akcije razbijanja mreže pomagača generala Ante Gotovine na zadarskom području, Marijačić nije htio dati komentar.
U povodu optužnica Hrvatski list, među ostalim, donosi i izjavu predsjednika HHO-a Žarka Puhovskog. Pod naslovom "Optužnice nemaju nikakvog smisla", Puhovski kaže da optužnice imaju svoje procesno-pravno utemeljenje, no za njega su sporni bitni sadržajni, odnosno materijalni elementi optužnice. Riječ je, navodi Puhovski, ponajprije o objavljivanju svjedočenja nakon završetka samog procesa, pa nije jasno kako je to moglo utjecati na suđenje, što rečena norma valjda pretpostavlja. Osim toga, nastavlja, riječ je o svjedocima kojima ni teoretski ne prijeti nikakva opasnost da bi ih zato trebalo štititi. Pripadnik nizozemske vojske ne može biti ugrožen u Hrvatskoj, predsjednik hrvatske države je prema zakonu i u praksi posebno štićena osoba, pa ni njemu ne prijeti opasnost. Dakle, kaže Puhovski, norma nema nikakvog smisla.
Kod "curenja informacija" odgovorni moraju biti ponajprije oni koji su informacijama izvorno i raspolagali pa tek onda, eventualno, novinari i urednici. Ovdje je, očito, postupano obrnuto. I krivo, zaključuje Puhovski.
I. NEVEŠĆANIN