ZAŠTO HRVATSKI NOVINARSKI CEH NE MORA STATI U ZAŠTITU NOVINARA I UREDNIKA DVAJU HUŠKAČKIH PAMFLETA

Poznati beogradski novinar Petar Luković vodio je tijekom desetljeća Miloševićeve diktature preciznu evidenciju o novinarima koji su u toj zemlji pozivali na rasnu i nacionalnu mržnju, huškali na rat, prozivali neistomišljenike, obavljali prljave poslove za tajne službe i služili režimu. U toj debeloj bilježnici Ivica Marijačić i Domagoj Margetić, hrvatski novinari protiv kojih je Haaški sud podigao optužnicu zbog nepoštovanja suda, sigurno bi zauzeli počasno mjesto. Luković je nakon pada Miloševića nagovarao ubijenog premijera i svog osobnog prijatelja Zorana Đinđića da nova vlast sudi tim “novinarskim zločincima”, ali za to ipak nije bilo hrabrosti. U Hrvatskoj, na žalost, nije bilo čak ni jednog Lukovića koji bi sličnu evidenciju (s časnom iznimkom Feralovih “Greatest Shits”) vodio za hrvatske novinarske pandane. Da je bilo hrabrosti za to, možda Marijačić i Margetić ovoga trenutka ne bi odgovarali samo za nepoštovanje suda, nego i za teže stvari.

Imajući sve to na umu, trebaju li hrvatski novinari principijelno stati u zaštitu novinara i urednika dvaju huškačkih pamfleta, Hrvatskog lista i Hrvatskog slova? Oni su objavljivanjem transkripta tajnog svjedočenja zaštićenog svjedoka, koji su dobili od bivšeg šefa SIS-a Markice Rebića, prekršili haaški pravilnik o postupanju i dokazima i za to zaradili optužnicu. Objavili su nešto što se ne smije objaviti, što samo po sebi nije kuriozitet za nekoga tko želi biti novinar. Samo, jesu li to učinili u interesu javnosti?

Zlatno pravilo glasi: što je veća tajna, to je veći interes javnosti da ona bude objavljena. No, kako definirati taj interes? Slobodna Dalmacija je tijekom mandata glavnog urednika Josipa Jovića 2000. godine objavila tajno haaško svjedočenje Stjepana Mesića iz procesa protiv Tihomira Blaškića. Isto ono zbog kojeg su Marijačić i Margetić ovih dana zaradili haaške optužnice. Predsjednik Haaškog suda tada je upozorio uredništvo Slobodne da ne objavljuje to svjedočenje, ali uredništvo je to ignoriralo i u idućih mjesec dana, iz dana u dan, obavljivalo njegove dijelove. Urednici su se vadili na interes javnosti. Odnosno, na navodna pisma i telefonske pozive čitatelja koji su zahtijevali da se to svjedočenje objavi.

Premda se Inoslav Bešker, ugledni novinar Jutarnjeg lista i profesionalni autoritet, sada solidarizira s Marijačićem zbog objave haaškog transkripta, pod uvjetom da je ovaj to učinio u interesu javnosti, stoji činjenica da ta ista javnost nije pokazivala preveliko zanimanje za Mesićevo svjedočenje. Nijedan dnevni list, nijedan ugledni tjednik, niti jedan normalan novinar nije prenio to svjedočenje iz Slobodne. Niti su to u idućih pet godina učinili njihovi urednici. A nije da nisu imali prilike: transkript se pune tri godine nalazio na internet stranici politologa Anđelka Milardovića, a u prošloj predsjedničkoj kampanji dijelio se na porti HDZ-a.

Zanimljiva je i još jedna stvar. Tajno svjedočenje medijima je, 2000. kao i ove godine, dostavio Markica Rebić, bivši šef tajnih službi i čovjek koji je punih deset godina bojkotirao suradnju s Haagom te tako priskrbio Tihomiru Blaškiću 45 godina robije. On se sada pravda kako je to tajno svjedočenje objavio u interesu javnosti. Štoviše, u “interesu istine”.

Zamislite to licemjerje! Šef tajnih službi, profesionalno zadužen za čuvanje državnih, službenih i svih mogućih tajni režima kojemu služi, sada je odlučio jednu zaštićenu tajnu obznaniti javnosti. I još gore: prije pet godina taj isti Markica Rebić, kojemu sada prijeti sedam godina zatvora, prijetio je tom istom Stjepanu Mesiću s tri godine zatvora zbog objavljivanja transkripata iz Tuđmanova arhiva. Ti transkripti, smatra Rebić, premda nisu bili zaštićeni tajnom, nisu se smjeli objaviti, a onaj haaški jest. U interesu javnosti, naravno.

A jesu li Ivica Marijačić, Domagoj Margetić i drugi novinarski aktivisti tijekom godina također “u interesu javnosti” objavljivali imena srpskih povratnika u oslobođene krajeve? Ili denuncirali haaške svjedoke koji su, poput Milana Levara, poslije ubijeni? Ili brojili krvna zrnca novinarima, političarima, pa čak i prebrojavali krštene saborske zastupnike? I ne zaboravimo, jesu li ti novinari početkom devedesetih po raznim pamfletima “u interesu javnosti” objavljivali imena Srba u hrvatskim gradovima pod optužbom da su snajperisti, provokatori, neprijatelji? Je li javnost doista trebala znati te podatke, pa čak i po cijenu izravnog ugrožavanja života nedužnih ljudi?

U nešto blažoj formi, danas neke visokotiražne novine objavljuju anonimne intervjue sa skinhedsima u kojima oni šire mržnju govoreći kako svaki pravi Hrvati treba mrziti Srbe i prebijati crnce. Pa se svi čude što u Zagrebu četiri strana studenta budu pretučena na mrtvo ime. Novinari pritom nisu ništa krivi. Oni djeluju u interesu javnosti. Javnost ima pravo znati.

Upravo zato Rebić je objavljivao Mesićevo svjedočenje gdje god je stigao, s namjerom da se Predsjednik Republike denuncira kao nacionalni izdajnik jer je u Haagu optužio režim Franje Tuđmana za sudjelovanje u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Nije to bilo nešto što Mesić nije govorio u stotinama intervjua. No, to što je govorio u Haagu, obvezan Ustavnim zakonom o suradnji s Tribunalom, bio je vrhunaravni grijeh za sve parastrukture zadužene za zataškavanje vlastitih i zločina režima. Rebić, Marijačić, Margetić i drugi djelovali su upravo na tim osnovama. Nije im bio u prvom planu interes javnosti, već vlastiti i interes političko-špijunskih parastruktura kojima je Mesić bio glavna smetnja. Prije pet godina, kao i danas.

Hrvatske novinske redakcije tijekom godina bile su glavne mete tajnih službi i špijunskih provokatora. Neke su u određenim razdobljima bile prava legla špijuna, agenture koje su obavljale prljavi posao protiv političkih neistomišljenika, stranačkih protivnika, zaduženi za huškanje i pozivanje na linč. U druge, naročito one sumnjivije redakcije, poslani su provokatori kako bi dojavljivali pojedinosti o tome odakle dolaze informacije, tko ih dostavlja, da prekapaju po ladicama, čitaju tekstove, prave psihološke profile, prisluškuju, prate, podvaljuju lažne informacije. Markica Rebić, primjerice, hvalio se Franji Tuđmanu da je sa svojim kumom Milanom Ivkošićem napisao trideset komentara u Večernjem listu. Taj Rebić danas uredno isporučuje tekstove u Hrvatskom listu. Je li on zbog toga novinar? Trebaju li ostali novinari, uključujući i HND, stati u njegovu zaštitu i solidarizirati se s njim?

Na žalost, u hrvatskom novinarstvu proteklih godina moglo se na grubim primjerima zaključiti da nije svatko novinar tko u novinama piše, kao da se ni svaki pamflet ne može smatrati novinama. Stoga se nipošto, ni uz najveći napor, ne može zahtijevati da se hrvatski novinari apriori, a pogotovo u ime struke, solidariziraju s Marijačićem, Margetićem, Stjepanom Šešeljom, pa ni s “kolegom” Markicom Rebićem, niti s njihovim pamfletima Hrvatskim listom i Hrvatskim slovom. Oni se ne bave novinarskim poslom, niti to čine u interesu javnosti. Uostalom, ako je Ante Gotovina mogao imati lažnu iskaznicu Međunarodne organizacije novinara, ne treba se onda čuditi što su mnogi članovi novinskih redakcija tijekom godina, osim novinarskih, imali i iskaznice tajnih službi. Prave, ne krivotvorene.

U svakom slučaju, haaške optužnice protiv ljudi za koje se smatra da su novinari nije presedan, ni nešto oko čega bi se trebalo zgražati. Tisuće hrvatskih novinara završile su pred hrvatskim sudovima za uvredu, klevetu i naročito duševne boli. Deseci su osuđeni, neki i na zatvorske kazne. I nitko njima nije u ime struke izražavao solidarnost. Jednako tako, Haaški sud, čiji je Hrvatska osnivač, može podići optužnicu protiv novinara zbog nepoštovanja suda i odavanja zaštićenog svjedoka, oni su se na taj sud obvezni odazvati i tamo dokazati kako su sve činili u interesu javnosti.

Problem je samo zbog čega se Haag tako konformistički okomio na najslabije: bivšeg šefa SIS-a, dva beznačajna novinara iz dva pamfleta i jednog izdavača neizvjesne sudbine. Što je s ostalima koji su, unatoč zabrani, objavili tajno svjedočenje? Pa i s HDZ-om koji je taj materijal raspačavao na svojoj porti prije samo tri mjeseca? Uostalom, pravila ne funkcioniraju ako se dosljedno ne primjenjuju.