U jeku zgražanja ovih dana nad proširenjem optužnice protiv hrvatskih generala Markača, Čermaka i drugih, sveprisutan je posvemašnji zaborav nad činjenicama koje su već unatrag desetak godina mogle izazvati takvu reakciju Haaškog tužiteljstva. Ne bi se trebalo previše čuditi da Haaški sud prihvati baš takvu, preinačenu i pobliže određenu optužnicu koja ondašnju vladajuću garnituru tretira kao zločinačku organizaciju.

Istraga, koja još traje, dokumentirala je sumnje o održavanju stalne tajne telefonske veze (tzv. crveni telefon) između Tuđmana i Miloševića, ali je dovela i do preispitivanja moralne, političke ali i kaznene odgovornosti ondašnje vladajuće vrhuške, koja je pod Tuđmanovim vodstvom bila pretvorena u udrugu za činjenje teških pa i najtežih kaznenih djela protiv hrvatskog ustavnog i pravnog poretka, pokrivajući svoj legitimitet za provođenje kaznenih djela izbornim rezultatima 1992. – 1997.

U Haaškom sudu i tužiteljstvu postoji višegodišnja osnovana sumnja da je vlada za vrijeme Franje Tuđmana počinila kaznena djela protiv vrijednosti, zaštićenih međunarodnim pravom, pomažući agresivni velikosrpski rat protiv Hrvatske 1991. onemogućavanjem obrane Vukovara, istočne i zapadne Slavonije, Dubrovnika, Banovine, Korduna, Like i Dalmacije, odbijajući proglasiti ratno stanje i opću mobilizaciju.

Izgovor za to bio je da su žrtve potrebne radi međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, prikrivajući od Sabora i cjelokupnog hrvatskog naroda urotu u Karađorđevu iz ožujka 1991., u kojoj se Tuđman u okviru rata sa srbijanskim agresorom na Hrvatsku sporazumio s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem o preseljenju hrvatskog i srpskog stanovništva iz BiH i Hrvatske radi zajedničke podjele BiH, koja će se provesti oružanom silom sa srbijanske i hrvatske strane. To upravo proizlazi iz famoznog transkripta uoči »Oluje« od 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Haaško tužiteljstvo godinama stoji na čvrstoj sumnji da su Tuđman i njegovo vodstvo proveli ili su pomagali provesti etničko čišćenje u BiH, masovna razaranja stambenih, vjerskih i kulturnih dobara, suosnivali radne zarobljeničke logore... kao i da su aktivno pomagali i opskrbljivali oružjem, naftom i hranom velikosrpskog agresora i njegove pomagače u BiH, te napokon pristali uoči akcije »Oluje« 1995. na stvaranje tzv. male-velike Srbije (izjave Nikice Valentića, Hrvoja Šarinića, Fikreta Abdića, i dr.).

U tu je svrhu trebao poslužiti masovni egzodus hrvatskih Srba tijekom akcije »Oluja«, koji je mjesecima prije bio dogovoren i uvježban. Sve je to imalo za dugoročne posljedice sustavno uništavanje vladavine prava i demokratskog višestranačkog sustava, ljudskih i socijalnih prava kao najviših vrednota ustavnog poretka Hrvatske.

Autor je predsjednik HSP-a 1861.