Vjesnik: 16. 05. 2005.

Ništa nije slučajno

Proglašenje »Oluje« »zločinačkim pothvatom« tek je djelić iste političke orkestracije kojom se neki zločini amnestiraju, a zločinci odlikuju, dok se i nevini proglašavaju genocidnima. Zato se i šuti o svima onima u Hrvatskoj procesuiranima i kažnjenima za ratne zločine. Jer to se ne bi baš uklapalo u projiciranu sliku o hrvatskoj genocidnoj kulturi

VESNA KUSIN

Tjedan što je za nama za Hrvatsku je stvarno bio »veliki«, odnosno mučenički. Je li njime označen početak još jednoga hrvatskoga križnog puta? Razloga za zabrinutost svakako ima. Ne samo zbog »kolektivizirane« haaške optužnice, koja hrvatski narod opet pokušava proglasiti genocidnim, nego i zbog niza simultanih »događanja« unutar kojih je proglašenje »Oluje« »zločinačkim pothvatom« tek djelić iste političke odnosno politikantske »orkestracije«.

Istodobno sa središnjim moskovskim obilježavanjem 60. obljetnice antifašizma, a unatoč i usprkos činjenici da je Europski parlament prethodno složno zaključio da je sovjetski komunizam u istočnoj Europi (zločinačkim pothvatima masovnih likvidacija) zapravo bio isto što i fašizam u Zapadnoj (a zbog čega neke baltičke zemlje nisu željele nazočiti tom obljetničkom slavlju), zbilo se dugo unaprijed pripremano »posthumno« uručivanje odlikovanja četničkom vojvodi Draži Mihailoviću, kao i proglašenje »Oluje« »zločinačkim pothvatom« u kojem su svi sudionici - od vrha države, vojske i policije, do posljednjeg vojnika, a možda i civila - okrivljeni. Ne, to ne može biti slučajnost!

Izgledalo je kako je jedino bilo sigurno da će se u Moskvi obilježiti pobjeda nad fašizmom. Unatoč tome što je prethodno, zbog broja žrtava i zločina »komunističkih osloboditelja« od fašizma, sovjetski komunizam doveden u približno ravnocrtnu poziciju s fašizmom. Ali u slavlju se o tim drugim žrtvama nije baš htjelo govoriti.

Štoviše, potpuno se neke, poput Tita, htjelo amnestirati od počinjenog, unatoč tome što je taj »veliki tjedan« (koji je to stjecaj okolnosti?) završavao obilježavanjem još jednog velikog »pobjedničkog« masakra - onoga na Bleiburgu, kojem su (kao i u novijoj povijesti na ovim prostorima) »kumovali« neki europski partneri. I ne samo da taj događaj nikad nije okvalificiran »zločinačkim pothvatom«, nego je i s najviše pozicije u zemlji donekle »opravdan« Jasenovcem (dakle, logikom oko za oko), što je jednaka manipulacija jasenovačkim kao i bleiburškim žrtvama.

Ali jedne i druge »u funkciji« su teze o »genocidnosti hrvatskog naroda«, prve kao dokaz, druge kao odmazda za počinjeno (bez obzira na broj nevinih). Uz njih, minulog tjedna stupa na snagu još jedna (je li stvarno tek treća ili »enta«?), ona iz haaške radionice Carle del Ponte koja neke individualne krivnje pretvara u kolektivnu optužnicu za »Oluju«. A osnovica te optužnice je navodno etničko čišćenje koje su na tom prostoru proveli Hrvati.

Odmazda je to tužiteljice za oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija koji su prethodno od Hrvata etnički očistili Srbi, protiv kojih nikad nije podignuta kolektivna optužnica, a još manje ih se sumnjičilo za genocidnost. Možda i stoga što se prije »Oluje« Hrvate htjelo uvjeriti da takvo okupirano i etnički očišćeno područje treba i ostati pod srpskom okupacijom, točnije, srpsko. Za te, to okupacijsko etničko čišćenje nije bilo ni genocidno ni zločinačko.

Ni tu, ni u Vukovaru, ni kasnije u Srebrenici. Sve su to tada europski i ini partneri mirno gledali prekriženih ruku. I normalno im je bilo da vojne s četničkim kokardama nadiru i okupiraju Vukovar. I zato je moguće da se četničkom vojvodi dodjeljuje odlikovanje istodobno s objavom »olujnog zločinačkog pothvata«.

U tom kontekstu nije slučajna ni prethodna optužnica protiv hrvatskih novinara koji su, objavljivanjem nekih haaških tajni, u kojima su zaštićeni svjedoci manje važni od otkrivenog manipuliranja činjenicama, što ih je primjenjivalo haaško tužiteljstvo. Bio je to tek uvod za opće nametanje genocidnosti hrvatskom narodu koji je oslobađao svoja okupirana područja.

Tužiteljica je jednostavno optužila imenovane i neimenovane i tako ulazak Hrvatske u Europsku uniju s užitkom odgodila ad calendas grecas, dokazujući tako da Gotovina nije jedini taoc kojim je Hrvatska ucijenjena za početak pregovora s EU-om.

Istodobno, europska budućnost Hrvatske dovodi se u pitanje zbog - kako je rečeno u Splitu, gdje je u sklopu središnje proslave Dana Europe za okruglim stolom, kojemu je tema bila »Nacionalni i kulturni identitet Hrvatske i članstvo u Europskoj uniji« - buđenja nacionalističkih osjećaja.

Ustvari jedan se narod, hrvatski, ne slučajno i dalje stalno frustrira ne bi li se izazvalo buđenje nacionalističkih osjećaja. No, je li svijest o naciji stvarno nacionalistička? I zašto Hrvati ne bi smjeli imati svijest o svojoj naciji? Ta koliko dugo nisu smjeli govoriti da su Hrvati, a domovina im je postojala samo u genitivu, jezik pak bio srpsko-hrvatski, u najbolju ruku hrvatsko-srpski. Teret genocidnosti bio im je nametnut od »oslobođenja« 1945. Njime su bili pritiskani više nego Nijemci koji, unatoč svim povijesnim okolnostima, nisu proglašeni genocidnim narodom.

A Hrvate bi opet neki, predvođeni Carlom del Ponte kao njihovom glasnogovornicom, proglašavali genocidnima. Zato i oslobodilačku akciju, koja je poremetila drukčije krojenje hrvatskih prostora, treba okvalificirati »zločinačkim pothvatom«, a ordenjem zakititi zločinačke vojvode čije su se čete nesmetano pomirile s partizanima koji im zakriše zločinačku aureolu. Nju se stalno pokušava zaticati Hrvatima.

Zato se i šuti o svima onima u Hrvatskoj procesuiranima i kažnjenima za ratne zločine i individualne krivnje. Jer to se ne bi baš uklapalo u projiciranu sliku o hrvatskoj genocidnoj kulturi. Uistinu, ništa, baš ništa nije slučajno!