Zato se dvije trećine odraslih s pravom glasa nije niti udostojilo pojaviti pred glasačkim kutijama ignorirajući političke ignorante koji su mislili kako su njihova pripadnost stranci ili pak ime i prezime dovoljan razlog za četverogodišnju »bjanko« mjenicu proračunskog mrsa. Defetizam je postao konstantom u našem raspoloženju i, osim mikro cjelina koje, poput općine Kostrena bukvalno vide prednosti decentralizacije i samouprave u izgrađenim cestama, školi, vrtiću, kanalizaciji, sportskim objektima i ostalim životnim potrebama otkako imaju »svoju« vlast, zavladao Lijepom našom. Uistinu, nakon ovih izbora nitko ne bi trebao otvarati šampanjac, jer je apstinencija, koliko god bila legitimnim političkim stavom, prešla kritičnu granicu, onu koja teoretski vrlo lako može dovesti do pogrešnog izbora i najcrnjih diktatura koje povijest pamti, poput Hitlerovog parlamentarnog uspona na tron.

Još je opasnije, poput premijera Ive Sanadera to evidentno nezadovoljstvo proglašavati europskim trendom, jer ono to nikako ne može biti, niti zbog kratke povijesti višestranačja koju upražnjavamo, niti zbog bespuća neozbiljnosti koja još uvijek pamtimo. Uostalom, dok god ne uđemo u Europsku uniju, nemamo i nećemo imati, efikasne mehanizme koji bi spriječili i zaštitili naše društvo od maksimalističke ulogu nekakvog CRO Haidera ili Le Penna.

Generalna ocjena kako je u većini sredina pobijedio status quo poraz je svih nas, jer je mijena jedini garant zdravih demokracija. Nažalost, od devedesete nadalje još uvijek dominira tzv. kontra glasanje. Najprije protiv komunista i Jugoslavije, potom protiv bahatog i oholog HDZ-a, pa protiv Račana koji je ubio nadu da se u ovoj zemlji nešto suštinski može promijeniti. I svibanj 2005. obilježen je »crvenim kartonima« što znače isključivost. U Rijeci protiv nespremnog HDZ-a da po prvi puta preuzme vlast, u Zagrebu protiv svih onih koji su protiv »falšeg Purgera« Milana Bandića, u Osijeku protiv Sanadera koji se usudio dirnuti u ikonu Branimira Glavaša... Tako je inertnost koju zastupa manjina postala i usudom anemične većine. Ono što je bilo jedinom svijetlom točkom ovih izbora jest odlučnost nekih tradicionalnih uporišta pojedinih stranaka, primjerice HDZ-ovog Sinja, da promijeni situaciju, odnosno uspjesi pojedinih nezavisnih lista, poput Željka Jerkova u Splitu i Amira Muzura u Opatiji, kao navještaj nekih budućih, novih i poželjnijih političkih trendova koji ne mirišu na apatiju.

Naravno, ako, kao u nekim prošlim vremenima, ne nadvlada trgovački duh u Hrvata, pa nas Judine škude definitivno nasuču na jednoumlje koje će svatko njegovati u svome dvorištu kako mu bude odgovaralo.