UZLET NEZAVISNIH osobito u Splitu, uvjerili su građane da ne drže fige u džepu

Možemo mi o sebi misliti što god hoćemo, važno je što misle birači - rekao je Ivo Sanader sredinom prošloga tjedna pristašama HDZ-a u Zadru. Na lokalnim izborima održanima 15. svibnja veoma velik broj birača - sve punoljetne građane treba motriti kao birače - izrazio je svoje mišljenje suzdržavanjem od glasovanja. Te sunčane nedjelje zbilo se pomračenje demokracije s obzirom na to da čak oko dvije trećine građana nije izašlo na birališta. Najviša stopa apstinencije uopće registrirana na nekim izborima od nacionalne važnosti u samostalnoj Hrvatskoj najvažniji je "rezultat" ovih lokalnih izbora (na onima održanima u svibnju 2001. bio je odaziv od 46,8 posto); ta je apstinencija za demokratsku konsolidaciju zasigurno puno bitnija od pobjeda ili poraza političkih zvijezda, odnosno stranačkih i nezavisnih lista.

Zašto velika većina građana u nedjelju nije došla na svoja biračka mjesta? Na to pitanje moguće je dati tri osnovna objašnjenja. Prvo objašnjenje vezano je za već notornu društvenu apatiju kojoj su posebno izloženi građani Dalmacije (upravo u toj regiji apstinencija je bila posebno visoka, pa je tako u Splitu glasovalo nešto manje od 30 posto građana), Slavonije i središnje Hrvatske.

Prema drugom objašnjenju na nizak izborni odaziv utjecala je dosadna i besplodna izborna kampanja koja je istinski mogla zainteresirati tek političke "bolesnike", tj. građane koji su zbog ovih ili onih razloga izrazito zainteresirani za praćenje političkih zbivanja. Za razliku od onih koji su pozitivno ocijenili tu kampanju (kao tolerantno i dezideologizirano nadmetanje koje je bilo vezano za teme od lokalne važnosti), držim kako ona nije ispunila svoje osnovne funkcije - da poveća odaziv na izbore i bude plodna rasprava o bitnim pitanjima razvoja lokalnih zajednica. Istina, politički su akteri u kampanji izbjegavali "velike" teme, ali treba se upitati zbog kojih razloga.

Komuniciranje o generalu Anti Gotovini i odnosu s Haaškim sudom jednostavno nije bilo isplativo velikim strankama (čak ni desničarskom HSP-u, koji bi inzistiranjem na toj temi zbog utjecaja vanjskopolitičkih čimbenika možda dobio koji postotak više, ali bi postao sasvim nekoalicijabilan); velike stranke su procijenile kako bi im previše priče o propadanju privrede, visokoj nezaposlenosti i raspojasanoj korupciji (da se organizirani kriminal i ne spominje) moglo donijeti više štete nego koristi jer gotovo svaka od njih ima, što se tiče tih teških društvenih problema, puno "masla na glavi". Ponajviše zbog toga kampanja je dominantno bila usmjerena na lokalne teme, ali su za to vezane poruke uglavnom bile nekonkretne pa i infantilne: šareni politički paketi zapravo su bili prazni (npr. javnost nije upoznata koliko će koštati gradnja metroa u Zagrebu ili marina u Šibeniku, kako osigurati sredstva za to, u kojem roku će se takvi projekti realizirati i slično).

Treće objašnjenje visoke izborne apstinencije tiče se srozanoga ugleda političke elite u nas danas. Naime, većina građana uopće ne povezuje aktivnosti političkih aktera (kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj razini) s poboljšanjem uvjeta svoga življenja i unapređenjem ukupnoga društvenog razvoja. Naraslo se nepovjerenje ponajprije odnosi na stranke koje politički analitičari optužuju kako "funkcioniraju kao interesne udruge, zanima ih samo vlast" (Anđelko Milardović u emisiji "Otvoreno" 12. svibnja), te da su im "u srcu, na srcu i oko srca" gradovi i županije, a ne ljudi (Sanja Modrić, Jutarnji list od 13. svibnja). One političari koji su svojim naporom i stručnošću zavrijedili visok ugled u nekim lokalnim sredinama (Đurđa Adlešić, Dubravka Šuica, Radimir Čačić, Ljubo Urlić i neki drugi) moguće je motriti kao osobito rijetke primjerke političke vrste u nas koja lišena obnove ljudima i idejama izgleda izumire poput dinosaura. Daleko je više onih koji su povoljan rezultat na ovim prilično personaliziranim izborima ishodili populističkim i klijentelističkim dodvoravanjem biračima, te korištenjem trikova političkoga marketinga preuzetih iz bogatoga iskustva manipulatora sa zapada.

Može se procijeniti kako bi izborna apstinencija bila još izrazitija da u političku arenu nisu ušli novi akteri - nezavisne liste. Iako još nisu na raspolaganju precizni statistički podaci o ukupnom broju glasova za te liste, jasno je da su one uzele puno veći dio izbornoga kolača nego prije četiri godine. U Zaprešiću i Osijeku nezavisne liste su izvojevale pobjedu, a u nizu drugih sredina postigle jako dobar izborni rezultat. Imajući u vidu društvenu važnost Splita kao i doskorašnju "političku nevinost", ljudi koji su je oformili (ne radi se o stranačkim nezadovoljnicima, kao kod nekih drugih nezavisnih lista), posebno se istakla Lista Veloga Mista. Splitski poduzetnici, obrtnici i intelektualci, predvođeni Željkom Jerkovom, uvjerili su mnoge birače kako ne drže fige u džepu kada se zalažu za plodan razvitak grada pod Marjanom koji bi doveo do toga "da nam dica ne biže u svit".

Potpisivanjem obaveze kako neće dati svoj glas nekoj drugoj opciji mimo opredjeljenja svojih kolega, članovi te Nezavisne liste dodatno su osnažili svoju poziciju u javnosti. Upravo na tu i takve nezavisne liste mislio sam pred dvadeset dana kada sam na ovim stranicama sugerirao kako kritike dosadašnje lokalne vlasti u mnogim sredinama kredibilnije mogu upućivati novi politički akteri nego oni stari koji su propustili priliku za dokazivanje, te da se zbog toga na lokalnim izborima povećava prostor za nezavisne liste sastavljene od stručnjaka i uglednika.

Uz veliko odbijanje glasovanja, protekle je izbore znatno odredio odnos prema vlasti. Građani koji su izišli na birališta su svojim odlukama potvrdili politološki aksiom kako lokalni izbori imaju svojevrsnu "barometarsku" narav. Naravno, rezultati su izbora ponajprije izmjerili rezultate lokalnih vlasti u 570 jedinica lokalne samouprave, pa su neke stranke kažnjene za loše obnašanje vlasti (HDZ u Splitsko-dalmatinskoj i Osječko-baranjskoj županiji) ili za korupcionaško ponašanje nekih svojih istaknutih članova (HNS u Zagrebu), druge su honorirane za dobre rezultate svoga vladanja (HSLS u Bjelovaru i Varaždinu, HDZ u Gospiću i Karlovcu, SDP u Rijeci), dok su treće ubrale politički profit od minuloga rada u oporbi (IDS i SDP u Puli, SDSS u Kninu).

No, barometarska narav lokalnih izbora naročito dolazi do izražaja na razini nacionalne politike. Kao što su rezultati izbora 2001. protumačeni kao jačanje tada oporbenoga HDZ-a (tada je ta stranka u prosjeku osvojila oko 23 posto glasova), tako je ukupan ishod ovih izbora moguće motriti kao slabljenje utjecaja te stranke koja u posljednjih godinu i pol vlada Hrvatskom. Na opravdanost ocjene da je HDZ na lokalnim izborima 2005. pretrpio poraz najviše upućuju rezultati glasovanja u velikim gradovima (upravo velike urbane sredine imaju najveću vrijednost, i financijsku i simboličnu) koji su, s djelomičnim izuzetkom Splita, za Sanaderove ljude veoma nepovoljni. I u nekim drugim gradovima i županijama HDZ je teško poražen, o čemu posebno dramatično svjedoči pad "utvrda" u Sinju (tko je prije nekoliko dana uopće mogao pomisliti kako će u tom gradu uvjerljivu pobjedu izvojevati koalicija Preporod predvođena SDP-om) i Osijeku. Nadalje, moguće je procijeniti kako će u sljedeće četiri godine HDZ imati manje župana nego što ih je imao do sada (osam). I razmjerno mršavu izbornu žetvu HDZ-a treba dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s niskim odazivom birača: pristaše te stranke vjerojatno su u nedjelju više ostale u svojim kućama ili zadržale se na izletima nego sljedbenici većine drugih stranaka, što treba interpetirati nezadovoljstvom učincima Vlade koja je po ukusu mnogih od njih suviše proeuropska, a premalo prorazvojna.

Lokalni su izbori, nakon kraha Jadranke Kosor na predsjedničkim izborima i neotpočinjanja pregovora s Europskom unijom, donijeli treći poraz HDZ-u u kratkom vremenskom razdoblju. No to ne znači kako je SDP kao glavni konkurent osvojio onaj famozni "set" koji često spominje Ivica Račan: protestni glasovi su se umjesto socijaldemokratima i njihovim saveznicima HSS-ovcima najviše prelili nezavisnim listama. Koalicija SDP-HSS je osvojila neka nova uporišta, ali je uglavnom zadržala pozicije koje su te stranke i ranije držale.

Barometarska narav lokalnih izbora, moguće je ocijeniti, ponajprije se tiče političke elite u cijelosti. U nedjelju uvečer bilo je dovoljno vidjeti i čuti istupe vodećih političara na televiziji da se spozna kako nešto jako važno u vezi s mnogima od njih nije u redu i ne pridonosi demokratskom i drugom razvoju zemlje. Stipi Mesiću zaista nije trebalo pojavljivanje u izbornim stožerima njemu bliskih stranaka jer on mora biti predsjednik svih građana (i stranaka) Hrvatske. Milan Bandić je arogantnim odgovaranjem na pitanja novinara HTV-a Mislava Bage pokazao izrazitu nervozu i nepoštovanje javnosti koja ne priliči bivšem i budućem gradonačelniku Zagreba. Kojim riječima, uopće, komentirati notornu navadu većine naših političara (ovaj put s izuzetkom Vesne Pusić koja je dostojanstveno priznala poraz u Zagrebu) da baš svaki izborni rezultat svoje stranke proglašavaju - pobjedom. Na žalost, takav je odnos prema istini i javnosti pokazao i sam premijer Ivo Sanader koji je protivno mnogim činjenicama slavodobitno proglasio HDZ pobjednikom lokalnih izbora. Izgleda ipak kako je važno što misle politički poglavice, a ne građani kao svojevrsni politički Indijanci za koje su predviđeni tek uski i sve uži rezervati izbora.