Ustavni članak 118. koji regulira izbor predsjednika Vrhovnog suda nije kompliciran, ali troši vrijeme. Prvi predlagač je Mesić. On o svom prijedlogu obavještava Vrhovni sud. Opća sjednica toga sudišta daje svoje mišljenje o predloženom kandidatu (kandidatima). Zajedno, Mesićev i sudbeni papir putuju u Sabor, u Odbor za pravosuđe. Nakon mišljenja toga parlamentarnoga tijela »dosje predsjednik« v4raća se na Pantovčak, gdje predsjednik Mesić oblikuje konačni prijedlog i s njim izlazi pred saborski plenum. Saborski zastupnici biraju predsjednika većinom glasova. Kad nema inicijalnog prijedloga predsjednika Republike, medijima ostaje nagađati.

Još prošlog tjedna Vjesnik je saznao da je ozbiljan kandidat sudac Vrhovnog suda Ranko Marijan. Na pitanje je li ta kandidatura istinska, Marijan je odgovorio: »Nemam komentara. Ništa nisam izjavio ni drugima pa neću ni vama«. No krugovi bliski Predsjedniku ponavljaju već nekoliko dana: »Mesić se odlučio, njegov kandidat je sudac Marijan«.

Bilo je već ranije jasno da Marijan Ramušćak, također sudac Vrhovnog suda, ne može biti u igri jer za dvije godinje mora silom zakona u mirovinu. Mirovinski status omeo je i eventualnu kandidaturu Božidara Rumenjaka, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Đuro Sessa, Miroslav Šeparović i Miroslav Šumanović, kao i Jakob Miletić, inače Crnićev zamjenik u Vrhovnom sudu su, neki izričito, a neki mlako, odbili tu mogućnost. Odnekud je, u nedostatku predsjedničke inicijative, u javnost dospjelo i ime Ante Klarića, bivšeg hrvatskog ombudsmana. Ali, sve je ostalo na površnosti informacije kao i imena još nekih kandidata.

Treba li Hrvatskoj to poigravanje institucijom Vrhovnoga suda i predsjednika najvišeg sudbenog stola. Ne treba. I to pod cijenu da ta ugroza autoriteta trenutačno bude bitnija od kandidata kojeg će se Mesić prije ili kasnije »sjetiti«.