Lokalni izbori 2005. g. završili su na najbolji mogući način. Svi su pobjednici! Ergo, nezadovoljnih gotovo da nema (izuzmemo li one što su bojkotirali izbore!!!). Pa ako je već manje ili više izostao sinergijski učinak stranačkog udruživanja u pohodu na glasove birača, postoji li mogućnost poslijeizborne sinergije sveprisutnog zadovoljstva tzv. elita na dešperatne mase? Kojih je, nota bene, u ovim izborima dvije trećine ostalo kod kuće. Sama činjenica da se samo 30-ak posto građana odlučilo konzumirati svoje biračko pravo dostatno govori o odnosu naših "punoljetnika" spram političke ponude koja je u samo 15 godina demokracije rekordno brzo potrošena i pragmatično dezideologizirana. U trci za maksimalizacijom osobnih dobitaka (sinekura) koji proizlaze iz pozicije na vlasti, svi su postali nalik jedni drugima, izgrađujući primarno međusobnu toleranciju zarad potencijalnog partnerstva, umjesto općedruštvene. Tim "plutajućim stilom" uspjeli su u jednom - izazvati većinsku rezigniranost birača, pače, zgađenost i odium prema etabliranim političkim opcijama koje se zakonomjerno rotiraju, pragmatično kombiniraju i perfektno štite svoje interese. Lavirajući od desnog k lijevom, iskušavajući djelotvornost izvorno divergentnih ponuda, građani su došli do deprimirajuće spoznaje da u njihovu životu i standardu nema bitnih pomaka. I odbili participirati u tom jalovom poslu, prepuštajući takmacima i njihovoj odanoj sljedbi kreativnu distribuciju "interesnih zona". HDZ je pobijedio u sedam županija, SDP sa svojim saveznicima u isto toliko, ali je uvjerljivo slavio i u metropoli. Istra IDS-u, sjeverna Hrvatska (Varaždin i Čakovec) HNS-u i partnerima, Osijek HDZ-ovu otpadniku Branimiru Glavašu. HDZ, čini se, u još pet županija priželjkuje Đapićevu naklonost koju će morati kupiti s tri "pravaška" župana i tri gradonačelnika. Njima dobro.

Mnogi nesmiljeno prkose matematici i kliču "pobjeda". Ni Sanader tom porivu ne odolijeva. Prvo će dosad najslabiji odaziv birača proglasiti dokazom da hrvatska slijedi evropske trendove. Glupost. Birači u razvijenim evropskim državama ignoriraju izbore iz puke nezainteresiranosti za politiku koja nije njihov usud. Ali je naš. Teško da ima naroda u Evropi koji je do te razine ispolitiziran kao hrvatski. No, ta duboka involviranost u dnevno-politička previranja nije mu donijela ništa dobro i on se protestno distancira od politike, sabotirajući izbore. Dakle, motivacija nimalo u duhu evropskih trendova. Drugo, šef HDZ-a proglasio je pobjedu svoje stranke uz argumentaciju da se uspjeh ocjenjuje samo po jednom kriteriju-broju osvojenih vijećničkih mjesta u općinama, gradovima i županijama. Ali, pritom prešućuje činjenicu da je njegov tabor ostao "kraći" za 26 vijećnika u odnosu na prethodne izbore (što je ipak manji poraz od Tomčićeva čiji je HSS izgubio čak 45 lokalnih poslanika).

No, u jednomu je Sanader u pravu. Račan i njegova "družba", poneseni Bandićevom premoći u Zagrebu, u trijumfalističkoj zlobi uvjeravaju javnost kako je HDZ hametice potučen. To nije točno. HDZ je oslabljen, poglavito zbog poraza u svim većim gradovima (koje ni dojučer nije imao). Ali, Račanova koalicija nakon godinu dana mandata na lokalnom terenu se poskliznula opasnije i teže, a da nije za sobom imala ni debakl predsjedničkog kandidata ni bolan poraz odgode početka pregovora s EU-om.

"Pravaši" i umirovljenici inkasirali su znatno više negoli na prošlim izborima (plus 45, odnosno 30 vijećnika), ali to nije ni izdaleka razmjerno, napose Đapićevim očekivanjima. Uz činjenicu minornog odaziva građana, karakteristika ovih izbora je trijumf individualnosti, karizmatičnih pojedinaca koji su konkretnim investicijama (dosadašnjim doprinosom vlastitoj sredini) poput Đurđe Adlešić, Ivana Čehoka, Radimira Čačića, Davorka Vidovića itd., ili drčnošću kvalificiranom kao hrabrost (20-ak dana prije izbora razlaz s HDZ-om) u slučaju Branimira Glavaša, nagradili povjerenjem. S druge im strane stoje nezavisne liste nekompromitiranih osoba poput Željka Jerkova u Splitu ili Tatjane Holjevac u Zagrebu koje se u političkom businessu tek iskušavaju. Poskliznu li se u poslijeizbornom mešetarenju mandatima mogla bi to biti njihova prva i zadnja prilika.

Ukratko, ništa se spektakularno na ovim izborima nije dogodilo, ponajmanje da bi njihov epilog bio povodom prijevremenih parlamentarnih koje neki već zazivaju. Do Badnjaka nema straha (90-ak zastupnika stječe pravo na saborske mirovine), a tada neka nam Bog pomogne od ludosti i pijane, egocentrične rastrošnosti dobro uhljebljenih političkih diletanata.