Samo unazad pet godina uvoz robe i usluga u Hrvatskoj je – udvostručen, a vanjski dug – utrostručen! Lavovski dio uvoza i duga završio je u osobnoj potrošnji, koja se i dalje financira pretežno hipotekarnim zajmovima i prodajom imovine

Konzumizam (prema lat. consumare – potrošiti, ali i iscrpiti, uništiti) – to neukrotivo i sve zahuktalije potrošačko ludilo (u kojem je danas novac jedino mjerilo svih vrijednosti, a potrošnja okvir u kojem se život svodi na kupovanje i posjedovanje robe u kombinaciji s estradnim ili opijatskim bijegom od te iste konzumističke stvarnosti), u ime velikih zapadnih multinacionalki i megabanaka, unazad pet-šest godina sve bezobzirnije osvaja i Hrvatsku, pretvarajući gotovo 80 posto ovdašnjeg nacionalnog dohotka i većinu kupovnog potencijala građana u zaradu i posjed stranaca.

Prema najnovijem nizu podataka Državnog zavoda za statistiku, samo unazad pet godina uvoz robe i usluga je – udvostručen! Povećao se, naime, s iznosa od oko deset milijarda dolara tijekom 2000., na ukupno 20 milijardi dolara tijekom prošle godine, pa i u prva četiri i pol mjeseca 2005. nastavlja oštrim tempom u nove visine, uz godišnje povećanje po stopama od 15 do čak 30 posto! U isto vrijeme vanjski dug zemlje je utrostručen – nabujavši od iznosa od 11 milijardi dolara na kraju 2000. na 33 milijarde dolara na kraju travnja 2005.!

Dakako, više od polovine povećanja vanjskog duga u prve četiri i pol godine 21. stoljeća otišlo je u osobnu potrošnju građana, ponajviše kroz bankovne zajmove za uvoz automobila, plovila, ostale skuplje uvozne robe i za kupnju stanova (u koje se ugrađuju pretežno uvozni materijal, oprema i namještaj).

Tako, per saldo, ispada da je lani doista gotovo 80 posto nacionalnog dohotka zemlje i većina ukupnog kupovnog potencijala građana pretočena u zaradu i posjed stranaca i inozemnih kompanija (što kroz otplatu vanjskoga duga, što kroz uvoz robe i usluga, što kroz prodaju nekretnina i poduzeća inozemnim kupcima). Hrvatski građani, međutim, u taj konzumistički kapitalizam 21. stoljeća ne ulaze na račun visokih stopa rasta domaće proizvodnje, inovacija, investicija i nacionalne štednje, pa naposljetku i »irskih«, visokih stopa rasta izvoza robe i usluga, nego pretežno na račun zaduživanja kod banaka (koje su, ne zaboravimo, u većinskom stranom vlasništvu), i na račun prodaje sve brojnijih privatnih nekretnina strancima.

Da cijela stvar bude još gora i srednjoročno opasnija, sve se odigrava u okolnostima visokog manjka u državnom proračunu te uz stabilno nisku inflaciju i kronično, te sve više, precijenjeni tečaj kune. U tom naizgled paradoksalnom okviru događaju se ne samo dosad najdinamičnije promjene relativnih cijena (pri čemu, na primjer, cigarete, voda, komunalije, naftni derivati i nekretnine poskupljuju godišnje od deset do 30 posto, dok odjeća, obuća, većina hrane, pa čak i većina automobila i informatičke te telekom-opreme pojeftinjuje i do deset posto godišnje), nego i dramatične promjene u sastavu životnih izdataka građana. Posjedovati što skuplji automobil, čak i plovilo, skijašku opremu, svu moguću informatičku i telekom raskoš, zimovati i ljetovati širom svijeta, sudjelovati u gotovo svakonoćnim bučnim i blještavim zabavama te dnevnim pokazivanjima na najprometnijim punktovima u što atraktivnijoj ambalaži, trošiti i na mršavljenje, zatezanje, opuštanje ili spuštanje, i sve to bez obzira na enormno socijalno raslojavanje u neposrednom okolišu, ne opterećivati se etičkim pitanjima i sličnim besmislicama, nego trošiti, kupovati i posjedovati u sve većim količinama, to je svijet u koji je, eto, i Hrvatska već duboko zagazila, unatoč niskim plaćama, zaostalim mirovinama, širokoj nezaposlenosti i političkoj konfuziji.