Očigledno, i Carla del Ponte napravila je prvi, iako retorički korak uzmaka vjerujući Ivi Sanaderu koji joj je obećao da će se odbjegli general Ante Gotovina »vrlo skoro« naći u Haagu. Premijer i hrvatska diplomacija izborili su jedan od rijetkih pluseva koji bi trebao potvrditi našu spremnost na istinski partnerski odnos s međunarodnom zajednicom, bez obzira koliko to za neke još uvijek bilo emocionalno potresno.

Za Hrvatsku jest veliki napredak kada vjerovnica naše europske sudbine pristane na odstupnicu i veleposlanicima OESS-a izjavi »da su hrvatske vlasti sada spremne i na »prisilne mjere« prema Gotovini«. No njezino pozivanje na predočeni joj »Sanaderov akcijski plan« ne ostavlja nikakvih dilema da od svog suštinskog uvjeta neće nikada odstupiti. Njezin istup u Beču možemo smatrati ohrabrenjem, ali nikako »bjanko mjenicom« povjerenja koje smo, dobrim dijelom i sami, potrošili dvostrukim igrama u kojima je sudjelovao i najviši državni vrh.

Stjeran pred zid opetovanog domaćeg izbornog sunovrata svoje stranke i ucijenjen izvana giljotinom koja bi ga promovirala u »najvećeg veleizdajnika«, što mu je zlurado znao podvaljivati njegov oponent Ivić Pašalić, Sanader naprosto mora učiniti to što se od njega očekuje. Ako ne osobno staviti Gotovini lisice na ruke, onda ga makar servirati na srebrnom pladnju gdje će njegovi moćni jataci biti servirani kao prilog.

Naprosto, za Hrvatsku više nema nikakvog alternativnog rješenja želi li postupiti racionalno i osigurati svojim građanima jedinu moguću perspektivu, što će se najvjerojatnije jednoga dana, kao jedino ispravno, i pokazati. Parlamentarne povijesne rasprave o partizanima, ustašama, četnicima i koje čemu drugome, na kojima ustrajavamo kao da su bit naše egzistencije, mogu nas dovesti samo na stranputicu i slijepi kolosijek europskih integracija. Naprosto, razjedinjenu naciju nitko u sjedinjenoj Europi, koja je i za znatno teže dileme prošlosti našla rješenja, nitko neće, logikom stvari, htjeti prihvatiti. Isto vrijedi i za Domovinski rat, bez obzira koliko sjećanja na njega bila svježa. I nedavna 60. obljetnica Dana pobjede može biti poučna. Pobjednici određuju kako će se slaviti i tko će imati glavnu ulogu, a poraženi su tek nazočni ceremoniji. Pomirba da, suživot da, ali reinterpretacija povijesti ne dolazi u obzir.

Stoga Ivi Sanaderu treba danas dati ruku u njegovom naumu, jer alternativa ne postoji.