Stoga se četničke maškare koje su se prošlog vikenda prikupile na Ravnoj gori - uz podršku dvaju srbijanskih ministarstava - ne mogu doživljavati poput karnevala u Riju ili Veneciji.

Najstrašnije u ovom maskiranju ili masakriranju povijesti je revizionistička provokacija pretvaranja četničkog u antifašistički pokret. Kao glavni poticaj ovakvom obnevidjelom pridruživanju proslavi 60-te obljetnice pobjede nad fašizmom iskorišteno je jedno anakronično odličje koje je Truman 1948. dodijelio Draži Mihailoviću. Ono je ovih dana uručeno njegovoj kćeri u posve privatnom kontekstu. Amerikanci su, međutim, mora se to iskreno priznati, imali i zadržali bolećiv odnos prema četnicima jer ni hrvatskog četnika popa Đujića, prononsiranog ratnog zločinca, nikada nisu htjeli izručiti hrvatskim vlastima. Povijesna je činjenica da se Mihailović nakon poraza Kraljevine Jugoslavije zakleo pružati otpor okupatoru, ali je ubrzo postao njegov saveznik. Svojim je Ravnogorskim pokretom "spasavanja srpstva" igrao staru velikosrbijansku igru još iz turskih vremena kada se širenjem Otomanskom carstva širila i jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve a time i srbijanska država. U ideološkom smislu bio je abonent Hitlerove parole "svi Nijemci u jednoj državi", koja se u megasrbijanskoj verziji razrađivala od Moljevića do Koljevića i kojom je Milošević započeo svoje balkanske ratove.

Američko priznanje Draži radi spašavanja američkih pilota ima istu tragikomičnu crtu kao kad bi se Himmleru pridavala zasluga zato što srušene američke pilote nije ubio nego stavio u logore s 5 zvjezdica, nadajući se poslijeratnom pregovaračkom bonusu. Na što bi nadalje sličilo da je Njemačka vlada uručila priznanje Staljinovoj kćeri za veliku pomoć njena oca u Hitlerovima naporima da porazi Poljsku!? SSSR je milijunskim žrtvama dokazao svoj antifašizam pobijedivši Hitlerovu Njemačku.

A iza četnika su ostajale iskljkučivo nevine žrtve, ne samo bošnjačke i hrvatske nego i srbijanske. Koji bi to "antifašisti" zaklali I.G. Kovačića? Da su antifašizam i četništvo isto, zašto su Mihailovićeva djeca otišla u partizane? Priča o četnicima kao pričuvnim antifašistima, koji su legalno bili vojska kraljeve vlade u izbjeglištvu i po tome nominalno i dio savezničkog korpusa, čuvajući se praktično samo za iskrcavanje saveznika i poslijeratnu političku igru, završila je još 1943. U četvrtoj ofenzivi u kojoj su četnici imali značajnu ulogu, konačno su razbijeni od strane partizanskih jedinica u kojima su briljirali oni iz Dalmacije, gdje su četnici činili zlodjela. Britanski vojni atašei pridodani četničkim postrojbama svjedočili su o pogubnosti Mihailovićeve politike klanja, pa je Churchill u bilješci (12.2.1944.) poslanoj ministru vanjskih poslova Edenu objasnio odluku o službenom opozivanju podrške Draži Mihailoviću.

Ali ono što je London shvatio još 1943., Washington i Bruxelles ne shvaćaju ni 2005. Koliko se samo opravdane buke diglo zbog mogućnosti da Heider uđe u austrijsku vladu? A što je Heider prema Draškoviću? Euroatlantska zajednica koja je potrošila mnogo novaca na svoje balkanske špijune zna sve o Draškoviću: od njegova "Noža", do obećanja rezanja ruku onome tko podigne muslimansku zastavu do glorificiranja četništva na Ravnoj gori.

SAD i EU počinile su grijeh šutnje i nečinjenja a to je preopasna poruka za čitavu regiju a ne samo za Srbiju u kojoj se povampiruje dio neopatološke srbijanske vlasti s "otomanskim" shvaćanjem europskih integracija (širenjem EU-a širi se i Srbija). Mesić i Sanader su povukli dobre poteze oštrom ocjenom ovog trenda srbijanske politike, ali još zastrašujući trend je činjenica da su SAD i EU, kojima su inače puna usta zgražanja nad hrvatskim nacionalizmom, da se ustaštvo ni ne spominje, ostali bez teksta. Ti zapadnobalkanski verbalni tutori time gube legitimitet svoje paternalističke vjerodostojnosti. Hrvatska im se nikako ne bi trebala pridružiti hirovitom promjenom viznog režima sa Srbijom, jer je loša ona politika koja zahtijeva da normalni građani trpe zbog nenormalnih političara.