Jadranka Kosor najprije je ispratila na 2.500 kilometara dug put Hrvatskom njezine branitelje kao pokroviteljica njihove karavane, a kada se vratila kući osudila isticanje fotografije Ante Gotovine u nekim automobilima kao nepotrebnu političku provokaciju.

Ona koja je kao pretendentica na predsjednički tron javno izjavila kako je odbjegli general za nju nevidljiv, odnosno da ga nikada ne bi »otkucala« i da zna gdje je, sada onima koji su sa svojim suborcima izgradili ovu zemlju na njezinom glavnom temelju, Zidu boli, popuje o tome što je dobro a što nije činiti. Svaka naknadna pamet, pa i ovo Kosoričino lažno moraliziranje, zaslužuje kao zakašnjelo tek prijezir. Dijeliti lekcije iz ministarske fotelje o politizaciji nakon što je zbog njezinog predizbornog »gafa«, koji je na velika vrata ušao u anale naših političkih gluposti, dobrim dijelom dovedeno u pitanje i strateško opredjeljenje Hrvatske o pristupanju Europskoj Uniji, može samo netko debelođonovskog obraza. Kosorica je prema svojim štićenicima zauzela istovjetan stav kao Carla del Ponte spram nje kada se pozivala upravo na njezinu izjavu optužujući premijera Sanadera i državni vrh za potpomaganje Gotovininog bijega.

Pušući ovoga puta na hladno Jadranka Kosor ispala je smiješna svojom nepotrebnom post festum reakcijom. Uostalom, što je to protuzakonito ako netko u svome vlasništvu, vozilu, stanu ili kući, istakne plakat Elvisa Presleya ili Gotovine, svejedno? I tko je taj koji mu to može zabraniti a da ne krši njegova osnovna ljudska i građanska prava? Nije Haag nikakva autopraonica koja bi trebala očistiti naše »šoferšajbe« i baš ih briga kojeg ćemo retroheroja selotejpirati ispod retrovizora. Slika i prilika postaje politizacijom i političkim problemom kada egzistira na službenim mjestima, poput Gradske vijećnice u Zadru, u kojoj je Kosoričin kolega Božidar Kalmeta poput ikonodula čuvao Generalov portret. Ili, kada ilegalno osvane na ulici, kao nedavno u Splitu, kada je čelnik Hrvatske čiste stranke prava Luka Podrug u središtu grada, na zaštićeni spomenik kulture, tapetirao Gotovinu kako bi ga vidjeli uglednici iz Europe koji su došli na feštu svetog Dujma. I kada zbog svog vandalizma nije snosio nikakve konzekvence, ne dobivši čak ni mandatnu kaznu komunalnih redara koje je prisilno zaposlio.

Hrvatski branitelji i svi koji to žele imaju pravo nositi Gotovininu sliku u svome novčaniku kao najdražu relikviju i nitko im to ne može, ne smije i ne treba zabranjivati. Oni koji su bili u ratu, zbog svega što su prošli, imaju čak pravo i biti ludi. Baš kao što su hrvatski političari, poput Kosorice, sebi prisvojili pravo praviti se ludima onda kada im to odgovara.