Nakon kvalifikacijskih izbora u kojima su glavnu riječ vodili birači, u tijeku su izlučni izbori izabranih. Izgleda da razmjerni sustav tjera stranke, koalicije i nezavisne liste natrag u pobjednički jednostranački sustav. Usta puna programske konvergencije prate srca kadrovske nagodbe, jer da bi velike stranke zavaladale moraju koncedirati malim. Kako je geografija izbornih rezultata nepredvidljiva dolazi do kompromisa koji su mogući samo u kratomaniji iliti bolesnoj žeđi za vlašću.

Da bi se izvukli iz takve principijelne nedosljednosti, upliću se kršćanska načela supsidijarnosti koja bi isprala grijeh relativizma, protiv kojega je već na svojoj inauguraciji digao glas papa Benedikt XVI. Dakle, iako je za Sanadera Pašalić nepoželjan i u HDZ-u i na državnoj razini, on radi principa supsidijarnosti - o Kninu najbolje znaju sami Kninjani - postaje poželjan saveznik u Zvonimirovu gradu, gdje se SDSS kao relativni pobjednik lokalnih izbora apsolutno izbacuje iz same ideje upravljanja. Pašalić, koji Sanadera na državnoj razini proglašava veleizdajnikom, u Kninu ga objeručke podržava u cilju prevencije dolaska Srba na vlast.

Međutim, ako je supsidijarnost jedno apsolutno pravo lokalne zajednice da odlučuje o sebi, zbog čega se supsidijarnost nije poštivala u slučaju Glavaša - o Osijeku najbolje znaju sami Osječani? Vođe naših najvećih stranaka prihvaćaju pripovijetku o supsidijarnosti dok im ona konvenira (SDP-u Velikoj Gorici i HNS-u u Osijeku), ali čim se suspsidijarnost kosi s njihovim statusnim interesima - oni u taj čas raspuštaju lokalne stranačke podružnice i unutarstranačka teorija relativnosti tako pada u vodu.

Nisu nedosljedne samo velike stranke. Kada se malima narušavaju njihovi lokalni interesi, oni traže harmonizaciju s međustranačkim državnim interesima, ali kada sami napuštaju te svete "holističke" principe, recimo prigodom izbora predsjednika države, onda tvrde da ih postignuti saborski sporazumi ne obvezuju. (Ne)volja za slijepom vlašću briše i deklarativno nepomirljive ideološke razlike između stranaka. Novonastali probabilizam koji ne sprječava HSP da koalira i sa SDP-om i s HDZ-om i s HSS-om, ogoljuje predizborne programske bajke o svjetonazorskoj konzistentnosti.

Akademski i pučki analitičari tumače sve to kao izraz nepovjerenja građana u politiku kao legaliziranu prostituciju. Ali ako građani ignoriraju izbore jer nemaju vjere u političare, zašto su opet povjerovali Đapiću i Glavašu? Zašto se jednima povjerenje u laži političara povećava a drugima smanjuje? Mogu li se odgovori na ova pitanja strpati u tezu da na izbore uopće ne izlaze građani nego isključivo članovi stranaka? Što je onda s biračima nezavisnih lista?

Oni nisu njihovi članovi. Moglo bi se, u prvi tren, pomisliti da nezavisne liste vraćaju nadu u politiku kao pokušaj artikuliranja općeg dobra i departizaciju birača. Takav je kredo figurirao prije izbora. Poslijeizborni fakti govore nešto drugo. I nezavisne liste radije inzistiraju na posebnom (poduzetničkom) nego općem dobru i nisu imune od apriorističkog ali tvrdokornog "meritokratskog" kadroviranja koje već traže njihovi sponzori. Sad su pak "nezavisni" najpametniji. Toliko da poput prvaka Liste Velog Mista prkose logici, tvrdeći da žele biti opozicija, iako se bez njih ne može tvoriti pozicija!?

Od grijeha prijetvornosti ne mogu se amnestirati ni generacijske, dobne stranke poput HSU-a ili Akcije mladih. Njima po definiciji opće dobro ne može biti glavni interes. Požuda umirovljeničkog establishmenta za mjestima u nadzornim odborima, svjedoči da se politički čovjek od kolijevke do lijesa ne mijenja. Ništa nije važno ukoliko se osvoji vlast. Ne mari što učenika u pučkoj školi tjeraju sa sata ukoliko se uhvati u prepisivanju, jer se u Hrvatskoj ni doktorski stranački podložnici ni lumpenpismeno biračko tijelo ne snebiva nad Đapićevim "pejstanjem" magisterija.