RAST EUROSKEPTICIZMA UOČI REFERENDUMA O EUROPSKOM USTAVU U FRANCUSKOJ

ZAHTJEVNO ŠTIVO Europski ustav formuliran je na prekompliciran način i stoga ne čudi što mnogi Francuzi izjavljuju da neće glasovati za njega, jer je "Europska unija postala prenapuhani administracijski aparat bez ikakve bliskosti s građanima"

Europski ustav, odnosno novi pravni poredak za EU s 25 ili više zemalja članica trebao bi osigurati efikasno funkcioniranje Europske unije u sljedećim desetljećima. Upravo ovih dana u nekoliko europskih zemalja nacionalni parlamenti i građani na referendumima odlučuju o (ne)prihvaćanju ovog, po mnogima, sudbonosnog dokumenta za Stari kontinent. U središtu pažnje javnosti nalaze se uglavnom procedure ratifikacije u Njemačkoj i Francuskoj, zemljama koje zapravo predstavljaju okosnicu Europske unije.

Iako je njemački Bundestag velikom većinom prihvatio europski ustav, nije potpuno jasno hoće li i kada će ustav na kraju biti ratificiran u Njemačkoj. Naime, po njemačkom zakonu svoju suglasnost treba dati i gornji dom parlamenta Bundesrat, a proces ratifikacije svojim potpisom zaključuje njemački predsjednik Horst Köhler. Međutim, zbog najavljene tužbe Ustavnom sudu od konzervativnoga njemačkog zastupnika Petera Gauweilera, proces ratifikacije u Njemačkoj bi mogao biti do daljnjega odgođen. Naime, predsjednik Köhler je najavio kako ništa neće potpisivati prije odluke Ustavnog suda o eventualnoj tužbi spomenutoga zastupnika iz Bavarske.

Pogledi euroskeptika, baš kao i eurofila još više su upereni u Francusku, gdje će građani 29. svibnja na referendumu odlučiti o sudbini europskog ustava. Mnogobrojna istraživanja javnog mnijenja pokazala su kako su Francuzi izrazito skeptični prema tom dokumentu i kako postoji realna opasnost da europskom ustavu na kraju ne iskažu povjerenje. Što ako se to doista dogodi? Kakve bi to posljedice moglo imati za Pariz, a što bi to značilo za Bruxelles?

Do sada su europske vlasti na neuspjele referendume reagirale uglavnom na dva načina. Davale su simbolične ustupke pokušavajući što prije organizirati novi referendum na kojemu bi se narod možda mogao "predomisliti" (Irska) ili bi se odlučio na tzv. opt-out, tj. nesudjelovanje svoje zemlje pri određenim integracijskim koracima (Danska). Međutim, u slučaju glasovanja o europskom ustavu spomenuti scenariji su nemogući. Samo za primjer, rješenje tzv. opt-outa, barem u središnjem institucionalnom dijelu europskog ustava, koji i čini njegovu reformnu srž, potpuno je isključeno. Nova raspodjela glasova u Vijeću ministara, odnosno zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu mora vrijediti u istoj mjeri za sve države članice. Ne može, primjerice, postojati zaseban parlament za Francusku, Poljsku ili Češku.

Za slučaj neprihvaćanja europskog ustava na referendumu u Francuskoj ili nekoj drugoj većoj državi članici struka u ovom trenutku spominje tri političke opcije. Prva je opcija da se i dalje na neodređeno vrijeme kao smjernica poslovanja EU-a nastavi poštovati Ugovor iz Nice. Taj sporazum iz 2000. godine u ovom je trenutku ionako pravna podloga Uniji, a budući da je riješio strukturu glavnih institucija u pogledu proširenja EU-a na osam istočnoeuropskih zemalja, Maltu, Cipar, pa čak i Bugarsku i Rumunjsku, u tom pogledu ne bi trebalo dolaziti do dodatnih funkcionalnih teškoća. Velik je, pak, problem što ova opcija najvjerojatnije ne bi prošla kod nekoliko zemalja članica. Naime, mnoge uglavnom veće članice Unije nisu zadovoljne Ugovorom iz Nice i u njemu ne vide idealno rješenje za transparentniju i efikasniju Europsku uniju. Uostalom, upravo zbog toga su i inicirale izradu europskog ustava.

Druga opcija koja se spominje je da se počnu novi pregovori o sadržaju europskog ustava kako bi se na neki način izišlo u susret skeptičnim građanima u određenim zemljama. To bi, međutim, najvjerojatnije dovelo do odgađanja unedogled stupanja na snagu europskog ustava, pogotovo ako bi se opet išlo na imenovanje konventa ili sličnoga gremija koji bi trebao preformulirati pojedine odredbe. Problem pri ovoj opciji leži i u tome što bi se države u kojima je europski ustav već ratificiran, odnosno prihvaćen na referendumu (npr. Španjolska), mogle protiviti preformuliranju odredaba koje su one već prihvatile.

Obje navedene opcije past će u vodu ako se ispostavi da razlozi za neprihvaćanje europskog ustava na referendumu u jednoj zemlji (npr. Francuskoj) ne leže u pojedinim dijelovima ustava, nego u difuznom protueuropskom raspoloženju koje se u zadnje vrijeme doista može prepoznati u sve više država članica. U tom slučaju mogla bi iskočiti u prvi plan treća opcija, a to je da će europski ustav početi vrijediti samo u onim zemljama u kojima je i ratificiran. Takvo što bi se postiglo izlaskom onih zemalja iz Europske unije u kojima referendum nije uspio ili na način da se zemlje koje su prihvatile ustav udruže i osnuju novu Europsku uniju temeljenu na odredbama koje su zapisane u ustavu.

Treća opcija, koja je ujedno i najradikalnija, Europu bi stavila pred teška iskušenja. Postavila bi se mnoga pitanja, među ostalim i kako nastaviti s politikom zajedničkog tržišta i Europskom monetarnom unijom na kontinentu s dvije Europske unije, odnosno dvije zajednice s različitom razvijenošću integracijskog stupnja. Nađe li se među isključenim državama tradicionalno euroskeptična Velika Britanije, bio bi to vrlo ozbiljan geopolitički problem. Da ne govorimo o mogućnosti da među isključenima bude Francuska, bez koje je Europska unija zapravo nezamisliva.

Bez obzira na ishode glasovanja o europskom ustavu, posebno je intrigantna činjenica da je većina građana u Europi vrlo loše informirana o europskom ustavu. Tek nešto više od 50 posto građana EU-a je čulo za europski ustav, jedna trećina uopće ne zna za njegovo postojanje, a o informiranosti o sadržajima ustava bolje je i ne govoriti. U ovoj točki svoj dio krivnje treba preuzeti i Bruxelles koji je očito nedovoljno radio na objašnjavanju potrebe zajedničkog europskog ustava.

Iako je europski ustav povijesni pothvat, ne treba zatvarati oči pred nekim njegovim nedostacima. Na stranu to što mnogi kritiziraju nepozivanje na kršćanske temelje Europe, uradak Konventa čak je jako udaljen i od osnovnih principa parlamentarnog ustava. Tradicionalno pravo parlamenata na zakonske inicijative i prijedloge novim europskim ustavom nije zajamčeno. Kritizira se također nedostatak socijalnih elemenata i odredaba koji bi jamčili liberalni gospodarski poredak unutar Unije. Europski ustav formuliran je na prekompliciran način i nije štivo koje prosječni građanin može razumjeti na prvo čitanje.