Slovenski bi sud u rekonstrukciji događaja na Kočevskom Rogu i drugim tamošnjim stratištima mogao uputiti na odgovornost hrvatskih komunističkih čelnika za masovne likvidacije

ZAGREB - Iako se već petnaest godina o tome žestoko polemizira u državama na području bivše jugoslavenske federacije, do 24. svibnja nijedan pripadnik partizanskih postrojbi ili komunističkih obavještajnih službi nije bio optužen za masovne zločine počinjene potkraj i nakon Drugog svjetskog rata. U utorak je, naime, u Sloveniji podignuta kaznena prijava za genocid protiv Mitje Ribičiča, tada pomoćnika načelnika Ozne za Sloveniju. Ta prijava, zasnovana na 373. članku kaznenoga zakona Slovenije, rezultat je opsežne istrage slovenskih kriminalista, koji su od 2001. istraživali zločine. Ribičič je, doduše, prvi put javno prozvan za sudjelovanje u likvidacijama još 1994., pa je bio prisiljen svjedočiti u parlamentarnom odboru. Tada je sa sebe skinuo svu odgovornost, tvrdeći da je o likvidacijama »vjerojatno« bio obaviješten jedino šef slovenske Ozne Ivan Maček. Trebalo je, međutim, da s vlasti siđe lijeva koalicija, koju su njihovi protivnici bliski sadašnjem Janšinom kabinetu optužili da štiti Ribičiča i druge naredbodavce i počinitelje zločina, da bi završila policijska istraga.

Prijava protiv 86-godišnjeg Ribičiča izazvala je u Sloveniji iznimnu medijsku pozornost, kao i snažnu ideološku polarizaciju, jer je riječ o jednom od ključnih dužnosnika iz komunističkog razdoblja. On je, među ostalim, od 1969. do 1971. bio jugoslavenski premijer, a poslije i predsjednik SKJ. Zanimljivo je da je osamdesetih bio prilično omiljen u Sloveniji i Hrvatskoj, jer se zauzimao za bržu demokratizaciju komunističkog sustava. Političke podjele izaziva i činjenica da je njegov sin Ciril godinama bio čelnik slovenskih komunista, zaslužan i za državno osamostaljenje, a danas je član Ustavnog suda. Uz to, kao Ribičičev izravni suradnik u zločinima 1945. spominje se i ugledni slovenski povjesničar Tone Ferenc.

Ribičičevi protivnici pak ističu da likvidacije nisu jedina njegova »mrlja na savjesti«, jer je 1948. bio tužitelj na zloglasnim staljinističkim Dachauovskim procesima protiv slovenske inteligencije, čak i antifašista koji nisu prihvatili bolješevizam. Eventualna Ribičičeva sudska osuda, za koju je predviđena zatvorska kazna od 10 do 30 godina, omogućila bi da se otvore i drugi zataškavani komunistički zločini. Ribičičev slučaj može utjecati i na Hrvatsku, jer za zločine na Bleiburgu i »križnim putevima«, također bez ikakvih sudskih procesa, još nitko nije odgovarao. Štoviše, nikada nisu vođene ni detaljnije istrage, već je sve ostajalo na razini publicističkih polemika i pojedinačnih zahtjeva domobranskih i sličnih udruga. Saborska komisija koja se bavila ratnim i poratnim žrtvama u prošlome je mandatu prestala raditi doduše i zbog ozbiljnih propusta u vlastitom radu. Izvjesno je da hrvatsko pravosuđe, ionako opterećeno slučajevima iz Domovinskog rata, nema vremena i prave volje pozabaviti se zločinima počinjenim prije 60 godina. Posljedica je takvog izbjegavanja individualizacije krivnje, iste one koja se ističe kao nužnost za Domovinski rat, da zločini iz 1945. postaju svojevrsno »lovište« hrvatske desnice.

Neprijeporno je stoga da hrvatsko pravosuđe treba pozorno pratiti što će se događati s Ribičičevim procesom. Ako do njega uopće i dođe, jer su se i zločini na tisućama hrvatskih domobrana i civila provodili i na Kočevskog Rogu i drugim slovenskim stratištima. Izvjesno je da bi slovenski sud u rekonstrukciji tamošnjih zbivanja posredno mogao uputiti na to tko je od hrvatskih komunističkih čelnika bio odgovoran za masovne likvidacije. To je i principijelno pitanje, jer zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju, a svako zatvaranje očiju pred njima samo produbljuje političke podjele i moralne dvojbe.