Ustav u 118. članku, gdje se opisuje procedura izbora prvog čovjeka Vrhovnog suda, ne spominje potrebnu većinu kojom se predsjednik tog suda imenuje. Orijentacijski podatak je činjenica da je 4. svibnja 2001. godine Ivica Crnić na tu dužnost izabran sa 108 zastupničkih glasova. Formalno, za taj izbor mu je bilo dovoljno i 39 ruku »za« zato što se prilikom posljednje promjene u Zakonu o sudovima »preskočilo« promijeniti odredbe koje kažu da je kandidatu kojeg predlaže Predsjednik, o kojem pozitivno misle Opća sjednica Vrhovni sud i Odbor za pravosuđe, dovoljna obična većina. Obična većina je kvorum u Saboru, dakle polovica nazočnih plus jedan zastupnik »za«. U trenutačnoj računici to je 39 glasova.

Jednake? Nikako. Evo i zašto. Kad bi aktualni premijer htio smijeniti ministricu pravosuđa i na njezino mjesto imenovati novog čovjeka, trebao bi prije tog poteza osigurati u nesigurnim stranačkim odnosima na Gornjem gradu 77 sigurnih glasova. To je, naime, minimum koji se zove kvalificiranom većinom. Za ministricu treba, dakle, 77, a za predsjednika Vrhovnog suda 39 glasova iako je jasno da je predsjednik Vrhovnog suda šef pravosuđa, a resorni ministar samo tehničko-upravna osoba u odnosu na sudove i suce. Tih bijednih 39 glasova za predsjednika Vrhovnog suda bolje od ičega pokazuju dvije stvari.