Točno u času, kad se prošlog utorka izaslanstvo Međunarodnog monetarnog fonda, zaduženo za suradnju sa Republikom Hrvatskom, spuštalo na Pleso, sedam-osam kilometara sjevernije rasplamsao se otvoreni medijski rat na relaciji Ministarstvo financija – Hrvatska narodna banka, začinjen kritičkim pogledima MMF-a na Vladinu fiskalnu i privatizacijsku politiku, ali i prvih, iako još vrlo smušenih, Vladinih kontri na MMF-ove radikalne zahtjeve za gotovo potpunim ukidanjem socijalnih prava u zdravstvenom i njihovim krajnjim reduciranjem u mirovinskom sustavu.

Ministar financija, Ivan Šuker, krenuo je u otvoren sudar sa guvernerom HNB-a, Željkom Rohatinskim, a čelni ljudi MMF-ova izaslanstva protiv Vladine fiskalne politike i ministra Šukera. Sve je dodatno začinio i predsjednik Hrvatske gospodarske komore, Nadan Vidošević, napadom na višegodišnju HNB-ovu politiku visoko precijenjenog tečaja kune (»koja uništava izvoz i hrvatski razvoj«). Slučajno ili ne, baš u tim danima tijekom kojih je eksplodirala polemika na relaciji Ministarstvo financija – HNB, te MMF – Vlada i HGK – HNB, premijer Ivo Sanader otišao je stazama Marka Pola, daleko, na drugu stranu globusa, u Kinu.

Najnoviju paniku na spomenutoj relaciji, baš u času kad nailaze meštri iz MMF-a (zainteresirani za konačnu kolonizaciju Hrvatske), začeo je prvi čovjek HNB-a, dr. Željko Rohatinski, koji se u svom mandatu višestruko dokazao kao stručnjak, koji zagovara punu neovisnost središnje banke od Vlade i Ministarstva financija, te kao guverner koji uspješno upravlja monetarnom masom, deviznim rezervama i tečajem kune. Njegov je jedini, ali kobni minus, što je naslijedio guvernersku poziciju u zemlji koja je još prije gotovo 12 godina sama (ali pod pritiskom MMF-a) na umjetan način tečaj nacionalne monete od umjereno potcijenjenog (uz koji je većina domaćeg bila konkurentna i na evropskom i na domaćem tržištu) preobrazila u visoko precijenjen (uz koji je otad gotovo sve uvozno jeftinije od domaćeg, uključujući i kineski luk, kao metaforu te samouništavajuće politike).

Ministar financija, Ivan Šuker, kao amater u tom poslu, nastoji plivati između političkih i socijalnih obveza svoje Vlade s jedne, i zahtjeva bezobzirnog MMF-a s druge strane, pa sam značajno kasni s nizom strateški važnih odluka (smanjivanje PDV-a, reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava, smanjivanje proračunskog manjka, odgoda ili ubrzavanje završne rasprodaje državnih kompanija i nekretnina strancima itd.). Njegove kontre Rohatinskom su čisti blef, kao što su svojevrsni blef i kontre Rohatinskog Šukeru, budući da guverner, koji itekako dobro zna zašto propada hrvatsko gospodarstvo i tko je i zašto nategnuo precijenjeni tečaj kune, ne želi otvoreno kritizirati svoje prethodnike, pa ni vlade iz '90-ih, da mu ne bi iz vladajućeg HDZ-a rekli da ih ruši u korist ponovno nadolazeće oporbene koalicije.

Nadan Vidošević je, iako je HDZ-ov kadar, uporan u zahtjevima za deprecijacijom kune, a odnedavna i za okrupnjavanjem preostale domaće industrijske i poljoprivredne ponude, ali nema moć da takav zaokret provede u djelo. Utoliko me podsjeća na pisca ovih redaka, koji tu kritiku o kobno precijenjenoj kuni, o namjernoj rasprodaji zemlje i o prijetećoj kolonizaciji Hrvatske, uporno gura otkako je još ujesen 1992. ova kolumna osvanula u Kulušićevoj »Slobodnoj Dalmaciji«, da bi zatim to isto pod istim nadnaslovom zagovarao i u državnom »Vjesniku«, te od proljeća 1996. u »Novom listu«. Ali, također uzalud, jer strani investitori i uvozni lobi već više od 12 godina čvrsto drže vlast u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj.

MMF, koji će sve do 6. lipnja analizirati hrvatske financije i na kraju te igre postaviti nove čvrste zahtjeve Vladi i HNB-u, podržava monetarnu politiku guvernera Rohatinskog, a istodobno sve žešće pritišće ministra financija Šukera i premijera Sanadera na konačno reduciranje socijalnih prava i troškova rada, na ubrzavanje konačne rasprodaje preostalih državnih kompanija i značajnijih nekretnina strancima, te na preuzimanje EU-propisa koji će štititi interese tih novih gospodara ovdašnjih potencijala. Vidoševiću je ostao »Kraš«, da preko pozicije prvog čovjeka njegove uprave dokaže da može konkurirati strancima na inozemnom i na domaćem tržištu. No, budući da to neće moći uz postojeći nakaradni tečaj kune (koja je doista postala najjačom valutom u svijetu, jer povećava kupovnu moć, ne samo u odnosu na dolar, nego i na euro), bit će još jedan Don Kihot manje, koji će skončati kao neuspješan direktor nekad profitabilnog »Kraša«. A ja ću, poživim li još neko vrijeme, o tome zapisati još poneki redak.

U uvjetima visoke kunske likvidnosti i lake dostupnosti inozemnih sredstava, zaduživanjem banaka kod svojih matičnih banaka u inozemstvu, na deviznom i na novčanom tržištu, prema ocjeni guvernera Rohatinskog, stvorena je visoka kunska i devizna likvidnost. U takvim uvjetima kretanje tečaja, odnosno njegova aktualna aprecijacija, prije svega je motivirana interesima zarade od strane stranih banaka, a trenuačno i njihovim očekivanjima buduće zarade – u vrijeme turističke sezone, ali i poslije nje. Drugim riječima, nije bilo nikakvih razloga da tečaj aprecira ispod 7,30 kuna za euro i da ima tendenciju još veće aprecijacije.