Ne dao vam Bog da ijedne lipe dugujete državi! Naplatit će vam to promptno, i to s kamatama, pa makar vas time dovela na rub egzistencije ili — odvela u zatvor! No, ako država duguje vama, a običan ste smrtnik (k tome i "krive" nacionalnosti), sve će učiniti, uz pomoć ažurnih i neovisnih sudova, da, dokle god je moguće, odugovlači postupak pozivajući se na "tehničke nedostatke" tužbe i nužnost njihove korekcije ne bi li vas nagnala da odustanete od svoga potraživanja.

Kako je dobrim dijelom riječ o radnim sporovima, koje zakon tretira (dakako, samo na otpornom papiru!) kao "predmete hitne naravi" za koje je predvidio da se pred prvostupanjskim sudom moraju okončati u roku šest mjeseci od podnošenja tužbe, pravo je pitanje zašto oni traju 14 godina i zbog čega za takvu neažurnost nitko ne odgovara. Čime opravdati nepodnošljivu tromost sustava koji bez sumnje nimalo ne mari za one koji su njegovom sporošću pogođeni — radnike što pred sudovima dokazuju godinama da su dobili nezakonite otkaze, a čekajući na sudski pravorijek iz dana u dan biju bitku za preživljavanje. Jer mnogi od njih tijekom svih tih prohujalih godina, "čekajući Godota", nisu dobili drugu priliku za rad, a ni pravo na naknadu Zavoda za zapošljavanje.

Jedan od najdrastičnijih primjera neravnopravne bitke građana s državom i njezinim institucijama u istjerivanju pravde jest slučaj N.N. (podaci poznati redakciji), dipl. pravnika koji je prije 14 godina dobio otkaz. Od 1991. do danas u demokratskoj hrvatskoj državi za njega nije bilo posla, što je rezultiralo pravom havarijom, pače tragedijom, njegove obitelji, radi čije zaštite je i sada molio ostati anoniman. Prema nekim procjenama, ako se pravomoćno potvrdi da je otkaz bio nezakonit, njegovo bi potraživanje od države moglo dosegnuti čak 500 tisuća eura!

N.N. je radio u MUP-u, gdje je bio relativno visokopozicioniran zbog svoga obrazovanja i stručnosti. No, imao je "pogrešna" krvna zrnca (srpsku nacionalnost), koja će odrediti njegovu profesionalnu i ljudsku sudbinu. Iako je riječ o čovjeku koji je cijeli rat proveo u Zagrebu, kao lojalan građanin i domoljub, kojemu je dio obitelji, pa čak i neki davni preci, deklarirano hrvatske nacionalnosti, od eklatantne segregacije to ga nije spasilo. Iako, na inicijativu Josipa Boljkovca 1993., kada se razmišljalo o formiranju jedne "srpske postrojbe" pri HV-u, imao je biti njezinim zapovjednikom (ali se od toga odustalo?!).

Otkaz, bez ijedne riječi obrazloženja, dobio je u rujnu 1991., dok je obnašao dužnost pomoćnika direktora Kazneno-popravnog doma Turopolje. Potpisao mu ga je tadašnji ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić, koji je, očito u duhu tadašnje državne politike, smatrao da nepoćudnom kadru ne duguje ni minorno obrazloženje. U rješenju kojim se ne samo razrješava dužnosti nego mu prestaje i radni odnos(?!), stoji jedna jedina rečenica: Na osnovu ovlaštenja iz članka 55. Zakona o izvršenju sankcija izrečenih za krivična djela, privredne prijestupe i prekršaje, doneseno je rješenje kao u dispozitivu. I zatim, uputa o pravnom sredstvu, gdje se kaže da protiv citiranog rješenja može tužbom pokrenuti radni spor u roku 15 dana od dostave rješenja pred Općinskim sudom u Zagrebu.

N.N. je to, dakako, učinio i premda su dvije prvostupanjske presude Općinskog suda u Zagrebu (iz 1992. i 1994.) bile u njegovu korist, Županijski sud je postupak vraćao na početak, dok iz trećeg pokušaja (u veljači 2000.) OS nije donio rješenje kojim odbija tužbeni zahtjev, a ŽS takvu presudu potvrđuje. N.N. je u ožujku 2003. zatražio od Vrhovnog suda reviziju presude ŽS-a u Zagrebu (od 3. prosinca 2002.) pozivajući se na bitne povrede parničnog postupka te pogrešku primjene materijalnog prava. Naime, u skladu sa zakonom, rukovodeće radnike u kazneno-popravnim ustanovama (pomoćnike direktora i rukovoditelje organizacijskih jedinica) prima na rad i razrješava ministar uz prethodno pribavljeno mišljenje KPU-a. Dakle, ministar može pomoćnika direktora razriješiti, ali ne i od radnog odnosa, nego jedino dužnosti. Razriješeni djelatnik ima pravo biti raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovu stupnju stručne spreme unutar istog tijela uprave (čl. 35. st. 2. ZU-a). Radni odnos zaposlenika u upravi tada nije mogao prestati razrješenjem jer to nije bilo određeno nijednim zakonskim propisom, naveo je N.N. u zahtjevu za revizijom. Nijedan postojeći propis tada nije predviđao da radni odnos prestaje razrješenjem. Nasuprot tomu, drugostupanjski sud (ŽS u Zagrebu) čak utvrđuje da je pobijanim rješenjem ministar raskinuo radni odnos s tužiteljem. Predmet se na Vrhovnom sudu do današnjeg dana "kiseli", dakle, više od dvije godine. Potvrdi li VS drugostupanjsku presudu, N.N. će ustati tužbom Ustavnom sudu, a tek kada iscrpi sve pravne instancije u RH, spreman je satisfakciju potražiti pred Sudom za ljudska prva u Strasbourgu.

Tijekom minulih 14 godina obraćao se za pomoć svima. Bivši ministar pravosuđa iz mandata Račanove vlade, Ivanišević, ispričao mu se u ime ministarstva, države i osobno. Zahvaljujući ministrovoj intervenciji, na posao su vraćena dvojica N.N.-ovih kolega koji su dijelili njegovu sudbinu, ali su imali sreću da su Hrvati... No, za N.N. nije bilo pomoći. Obraćao se i kasnijemu ministru Miroslavu Šeparoviću koji mu je otvoreno priznao da je nemoćan. Tko je moćan, pitao ga je N.N. Franjo Tuđman, odgovorio je Šeparović.

Dok je radio u Turopolju, dvaput je mogao izgubiti glavu. Jedan je zatvorenik dobio zadatak da ga "likvidira", ali za to se brzo u Domu pročulo. N.N. ga je prijavio i time spriječio "operaciju", ali "naručeni atentator" nije za namjeravani čin ni opomenut. Uskoro za N.N. slijedi otkaz. Dobrih ljudi uvijek ima, kaže naš sugovornik, pa su ga nakon nekog vremena pozvali na zagrebački Hipodrom gdje su mu povjerili dužnost upravitelja. "Radili smo 1,5 godinu vrlo dobro i uspješno, o čemu su i mediji pisali, ali onda me pozvao HDZ-ov komesar i veli mi otvoreno kako nije zgodno da se pojavljujem u javnosti, da bi njemu to netko mogao zamjeriti", i već sutra je bio bez posla. Počinje se baviti fotografijom, snima vjenčanja i sprovode, a kasnije servisira i neke medije. Ukratko, bori se za opstanak. Njegova supruga to nije izdržala...

— I unatoč svemu, ne osjećam se kao proganjana zvijer. Nitko me fizički ne napada, ne vrijeđa, a sve ove godine nisam nikada dobio ni anonimnu prijetnju. Hrvatska je moja domovina i rezervne nemam. Moji su preci došli iz Hercegovine prije 400 godina, i dio ih je otišao u Istru gdje su deklarirani Hrvati. I zato meni Srbija ne može biti ni domovina ni otadžbina. Bliži mi je Hrvat iz Like, Benkovca ili Knina nego Šumadinac. A ako pitate za vjeru, e pa Srbima to ni inače nije jača strana.

O slučaju N.N.-a informirana je i ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt koja je iskreno bila konsternirana i obvezala se ispitati potanko predmet. Pače, najavila je i konkretne mjere za ubrzano rješavanje "dugovječnih" radnih sporova. Među ostalim, sporazum o arbitraži i mirenju s HUP-om i Hrvatskom odvjetničkom komorom kako bi se, gdje je moguće, neki sporovi riješili mirnim putem. Također, sklona je uvođenju mjere dodatnog stimuliranja sudaca i odvjetnika da bi se predmeti zaprimljeni do 1999. prioritetno "očistili".

Iz Ministarstva pravosuđa informirani smo da je 2003. u RH na sudovima ukupno pokrenuto 48.269 sporova iz radnih odnosa, od čega zbog otkaza 1934, zbog materijalnih davanja 43.672 te ostalih 2663. Lani ih je bilo 46.243, pri čemu ih se 1794 odnosilo na otkaze, 43.342 na materijalna davanja, a 1107 na ostalo. Prema navodima glasnogovornice Ministarstva Vesne Dovranić, radni sporovi su "predmeti hitne naravi", koji se prvenstveno uzimaju u rad, uz statusne, predmete o zakonskom uzdržavanju, tužbe zbog smetanja posjeda, sporove iz autorskog prava itd. Radni sporovi su hitni te se postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati u roku šest mjeseci od podnošenja tužbe(!).

Ilustracija za istu temu je i slučaj Stevanije Prebande iz Šibenika, koja je otkaz dobila 1992. kao djelatnica u Upravi Šibensko-kninske županije. Umjesto promaknuća (navodno je s obzirom na višu stručnu spremu trebala biti imenovana za šeficu protokola), ostaje bez posla i ulaže tužbu sudu. Nekoliko puta (dok su godine prolazile) tužba joj je vraćana na doradu jer je, kako kaže predsjednik Općinskog suda u Šibeniku Marijan Miletić, bila "neuredna", pa je tužbeni zahtjev konačno definiran 29. kolovoza 1994. godine. No, do njezina korigiranja dolazi ponovno u svibnju 1998. Prva presuda izrečena je u listopadu iste godine kada je tužbeni zahtjev odbijen, a na njezinu žalbu Županijski sud spis vraća na ponovno postupanje.

U listopadu 2001. dio zahtjeva je usvojen, a dio odbačen (potvrđuje se da su dva rješenja nezakonita, ali je sud ne vraća na posao ni odobrava isplatu uskraćenih plaća). Godinu kasnije, presuda je u cijelosti ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu. Pokreće tužbu Ustavnom sudu koji 2003. nalaže Općinskom da spor ima završiti u roku ne dužem od šest mjeseci, a ovaj za 3,5 mjeseca odlučuje u cijelosti odbaciti tužbeni zahtjev. Traži zatim reviziju koju Vrhovni sud odbija kao neosnovanu u rujnu 2003. U međuvremenu, Sud donosi privremenu mjeru kojom Stevaniju vraća na posao do pravomoćnog okončanja postupka, te odlučuje izvesti postupak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kako bi se utvrdila simulacija naknade plaća za razdoblje od 1. prosinca 1993. do 21. veljače 2005. Prema nekim "slobodnim" kalkulacijama, taj bi iznos premašio milijun kuna! No, kako kaže Stevanija Prebanda, nema tog novca koji može nadoknaditi poniženje i patnje koje je njezina obitelj pretrpjela u ovih 13 godina...