Ni nakon petnaest godina višestranačja hrvatska javnost nije impresionirana njegovim dosezima. Vidljivo je to na više načina. Recentni lokalni izbori jedan su od njih. Slab odziv birača, ali i posvemašnje nezadovoljstvo najavljenim koalicijama, znak su kako sustav ne funkcionira onako kako bi trebao. Istraživanje jednog dnevnog lista, prema kome 74 posto građana ne podržava lokalnu vlast formiranu nakon 15. svibnja, napravljenu političkim inženjeringom, pokazuje da je hrvatsko višestranačje na najboljem putu u propast. Glasači ne žele podržavati stranke bez jasnih političkih opcija, spremne na koaliciju sa svakim tko će im omogućiti sudjelovanje u vlasti i primanju novca iz proračuna za svoje uvijek gladne dužnosnike.

Okrugla, 15. obljetnica uvođenja višestranačja u Lijepu našu dobar je povod za podvlačenje crte ispod postignutih rezultata. Povod je to i za nostalgično podsjećanje na naivnost s kojom smo vjerovali u dosege višestranačja, ali i na bezbrojne lidere i spekulante koji su nam najavljivali bolju budućnost. Početak hrvatske demokracije, pompozno nazvan Dan državnosti, bio je obećavajući. Posljednjeg dana svibnja 1990., kada je, nakon prvih demokratskih izbora, utemeljen višestranački parlament na Markovu trgu, javnost je bila željna višestranačja, demokracije i slobode političkog izražavanja. Izlazak na izbore bio je masovan, a zastupnici izabrani prema tadašnjem, komunističkom ustavu, imali su legitimitet pravih nacionalnih lidera. Višestranački izbori bili su prekretnica koju je Hrvatska čekala 45 godina, i njihova je povijesna važnost neosporna. Tada su se na političkoj sceni pojavila nova lica, koja su u međuvremenu postala nacionalno značajne političke ličnosti ili su već dospjeli na smetlište povijesti. Iz kruga dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, lidera i stranke što su obilježili dvije trećine odnosno deset godina višestranačja, na sceni je nekoliko stranačkih utemeljitelja. Tadašnji šef opozicije Ivica Račan ponovo je, nakon samo jednog mandata na vlasti, na istoj poziciji. Političari iz liberalno-građanskog kruga, poput Dražena Budiše ili Slavka Goldsteina, više nisu u političkom životu. Radikalna desnica je, pak, propala prva, jer nije ni imala šanse u vrijeme kad su HDZ-om i državom gospodarili Gojko Šušak i njegova rodijačka kamarila.

Tri najvažnija današnja političara, iskovana u zoru hrvatske demokracije, svakako su Stjepan Mesić, Vladimir Šeks i Ivica Račan. Stjepan Mesić, predsjednik Republike, pripada sudionicima prijelomnih događaja koji su promijenili hrvatsku povijest. On to danas, istina, objašnjava na svoj način - pa je u povodu 30. svibnja čak izjavio da su brutalni rat izazvali zajedno Tuđman i Milošević, zbog obostrane želje za okupacijom tuđeg teritorija. Mesićeva je izjava nedostojna njegova položaja, a takva je i želja da se napokon obračuna s prvim hrvatskim predsjednikom. Predratna i ratna zbivanja sam je Mesić, osim toga, opisao u knjizi »Kako smo srušili Jugoslaviju«, pa bi je možda trebao opet pročitati.

Uz Mesića, koji se u posljednje vrijeme bavi ponovnim pisanjem vlastite političke biografije da bi iz nje izbrisao najvažnije dužnosti koje je obnašao kao član HDZ-a, u samom je vrhu vlasti još samo jedan »barakaš«. Riječ je o Šeksu, predsjedniku Sabora, političaru koji je u svojoj stranci godinama bio u sjeni, ali je nije želio napustiti. Šeks je zapravo za svoju dosljednost »nagrađen« tek nakon 2000., kada je pobijedio svog najvećeg unutarstranačkog konkurenta Ivića Pašalića. Kao drugi čovjek svoje stranke i treći u državi, Šeks je tek danas na vrhuncu svoje političke karijere.

Šef SDP-a, Račan, klasičan je primjer političke besmrtnosti. O njegovim je profesionalnim dostignućima napisana i knjiga, iz koje se može iščitati kako ga je na vlasti održala sporost, neodlučnost i nevjerojatna sposobnost mlaćenja prazne slame. Dakako, riječ je o romansiranom prikazu vođe ljevice, prema kojem je Račan u vodstvu Partije i države još od sedamdesetih zbog svoje legendarne »promišljenosti«. Ipak, beskrupuloznost, karijerizam i bespoštedan rad na stvaranju vlastitih klanova pojmovi su koji se moraju vezati uz politička pregnuća svih dosadašnjih lidera Partije. Dugovječnost na vlasti nije zajamčena. Primjer predsjednika Mesića, koji danas opovrgava ono što je jučer radio, ili Račanove politike, koja će paktirati i s proturječnim pravašima ako to osigura vlast u nekom gradu, pokazuje kako se do dugovječnosti dolazi. Neprincipijelnost i »zaborav«, velike riječi i skromna djela karakteristike su političkih lidera koje gledamo od početka devedesetih.

Stoga je značajno što se 74 posto građana izjasnilo da su im neprihvatljive koalicije sklopljene nakon posljednjih izbora. To znači da ne vjeruju dugovječnim političkim kompromiserima, što je pokazala i podrška koju su na izborima dobili nezavisni kandidati. Možda na neku skoru obljetnicu višestranačja na sceni više nećemo imati njegove prvoborce, nego novu, dosljedniju i moderniju generaciju političara.