Prvi komentari francuskog »ne« europskom Ustavu razilaze se u ocjeni je li to »samo loša vijest, ali ne i katastrofa«, ili je to težak udarac ideji ujedinjene Europe. Izvjesno je tek - i u tome se slaže većina komentara u ostalim članicama EU-a - da će ishod francuskog referenduma usporiti procese europskih integracija u idućim mjesecima, možda i godinama. I činjenica je da je francusko »ne« izazvalo potres u Uniji.

Je li i - krizu, štoviše, prema nekima, duboku krizu, o tome u Bruxellesu zasad ne žele govoriti. Ali tamošnji dužnosnici (koje u nekim dijelovima EU-a s pogrdnim prizvukom nazivaju »eurobirokratima«) slažu se u ocjeni da će cijeli EU zbog ovakvog razvoja događaja imati problema, te da je zasad teško sagledati sve političke i gospodarske posljedice za EU. U svakom slučaju, francusko »ne« je volja francuskog naroda, a ne francuske elite, premda austrijski populist Jörg Haider, primjerice, upravo u tome vidi »početak pobune građana protiv birokracije u Bruxellesu«.

Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso kaže: »Trebali bismo zajedno pokušati vratiti Europu na pravi put«.

Dosad je devet članica EU-a prihvatilo Ustav (među njima Njemačka, Španjolska ni Italija), a ostale tek trebaju glasovati o njemu (među ostalima i Britanija i Poljska). Britanci u svojim komentarima već govore o tome kako francusko »ne« postavlja »važna pitanja o budućem smjeru za Europu« (ministar vanjskih poslova Jack Straw), te već traže vrijeme za »dodatno razmišljanje«. I nakon francuskog »ne«, dosad je u devet zemalja gdje je ustav prihvaćen glasovalo ukupno 49 posto stanovništva EU-a, kaže Barroso, no u ovom slučaju optimizam statistike nije prikladan, kao ni pozivanje na »pozitivan trend«.

Graham Watson, predsjednik liberalno-demokratske frakcije u parlamentu EU-a, drži da »budućnost sporazuma (ustava) ne mogu određivati glasači samo jedne zemlje« te kako sada treba ustrajati da se svih 25 država izjasni, jer to će onda dati vremena Francuzima da promisle o svojoj odluci«.

U međuvremenu, dok Pariz i Bruxelles ližu rane, mnogi se slažu da je već i sada, nakon »potresa u Bruxellesu« zbog francuskog »ne«, ozbiljno poljuljana i vanjskopolitička pozicija EU-a prema SAD-u i Rusiji.

Bez obzira na »donekle utješnu činjenicu« da su Francuzi, prema nekima, odbacujući ustav, više izrazili svoje nezadovoljstvo Chiracovom vladom nego sumnju u ujedinjenu Europu, učinak je isti: Europa, privremeno ili dugoročno, više nije jedinstvena. Sve su ostalo nijanse u kojima se ključnom pokazuje francuska skepsa prema posljedicama »neograničenog širenja Europe«, ili odbacivanje gospodarske politike EU-a u kojoj je socijalna dimenzija žrtvovana profitu. Nijanse u kojima bi, kako kažu neke analize u Bruxellesu, moglo doći i do zastoja u procesu počinjanja pregovora s Turskom i Hrvatskom.

Paradoksalno ili ne, udarac Europi zadala je zemlja koja je bila jedan od začetnika ideje o ujedinjenoj Europi (ali ne »tako proširenoj«, kažu u Francuskoj), i to formalno zbog ustava koji je napisao jedan Francuz (Giscard d"Estaing), a zapravo zbog nezadovoljstva Chiracovom gospodarskom politikom...