Skinuli su se do kraja - napisao sam i podcrtao prije nekoliko dana u bilješkama koje vodim u vezi s procesom postizbornoga koaliranja u Hrvatskoj. Naime, u posljednjih dva tjedna kao da su pale posljednje krpice stida i obzira s većine političkih aktera: njihova nastojanja da se pošto-poto, bilo kako i s bilo kime domognu vlasti imaju narav striptiza, i to onoga hard-core vrste od kojega pristojni ljudi s gnušanjem odvraćaju pogled.

Ovdje iznosim samo dva primjera korištenja riječi i sintagmi iz erotskoga vokabulara pri analiziranju onoga što se događa u vezi s lokalnim izborima i formiranjem postizbornih koalicija. Komentirajući najave sporazuma o formiranju vlasti između svjetonazorski i ideološki nepomirljivih stranaka, Danko Plevnik je u "Slobodnoj Dalmaciji" od 27. svibnja upozorio na nepovjerenje građana Hrvatske u politiku kao "legaliziranu prostituciju". Slično tome, sociolog Srđan Vrcan je u svome novome neobjavljenom tekstu - iako u poznoj dobi, on redovito piše i za svoju i za našu dušu - ustvrdio kako "sada u hrvatskoj politici 'svatko može spavati sa svakim', samo uz uvjet da se prethodno uspiju dogovoriti o cijeni. Ili, drugačije rečeno, kao da u tekućoj hrvatskoj politici vlada posvemašnja politička i etička permisivnost odnosno caruje duh promiskuiteta".

Striptiz, prostitucija, promiskuitet... Naša politička stvarnost mora da se zaista nalazi u moralnom i svekolikom rasulu (da ne upotrijebim drugu riječ) kada je analitičari pokušavaju misaono dekonstruirati korištenjem takvih pojmova. Rasulo o kojem pišem nije od jučer, ali se sasvim razotkrilo upravo u vezi s posljednjom izbornom utakmicom. I to, kako u njenom prvom poluvremenu kada je registriran katastrofalno nizak odaziv (u nas je na lokalne izbore izašlo u prosjeku čak dvadesetak posto manje građana nego na izbore u njemačkoj Sjevernoj Rajni i Westfaliji prije tjedan dana), tako i u drugom poluvremenu u kojemu su mnogi politički igrači sasvim smetnuli s uma publiku i pokazali spremnost da učine svašta kako bi uživali u vlasti.

Prvo se obilježje odnosi na sadržaj pregovora u vezi s uspostavljanjem postizbornih koalicija. Sudeći prema izjavama vodećih političkih aktera, u tim se pregovorima programi i projekti vezani za unaprjeđenje razvoja lokalnih sredina spominju tek rijetko i uzgred. Kriteriji tih ugodnih razgovora naroda političkoga sasvim su druge vrste: broj glasova dostatan za formiranje vlasti na prvim sjednicama gradskih i općinskih vijeća te županijskih skupština; osvajanje vodeće političke pozicije u gradu, općini ili županiji; ime i stranačka pripadnost načelnika općine, gradonačelnika ili župana; podjela ostaloga političkog plijena, tj. zauzimanje mjesta u poglavarstvima, nadzornim odborima i komunalnim tvrtkama; prijateljske i rodbinske veze između članova doskora suprotstavljenih stranaka (svjedoče se izjavama tipa "to su pristojni ljudi", "postoji tolerancija između ljudi na terenu"), i slični. Dakle, pregovori se vode oko tehnologije (osvajanja) vlasti ("Tko će vladati?"; "Kako osigurati većinu?"), a ne njezine funkcije ("Kako riješiti probleme i unaprijediti razvoj lokalne sredine?").

Drugo se obilježje tiče znatnoga opadanja važnosti ideoloških i svjetonazorskih razlika u nastojanjima oko formiranja postizbornih koalicija. Lako je uočiti kako gotovo i nema kombinacije stranaka koja u za to vezanim pregovorima nije, barem kao "probni balon", iznesena u javnosti. Među "velikim kombinatorima", izgleda, prednjači Anto Đapić koji je prije tjedan dana čak izjavio kako je "otvoren za sve postizborne koalicije". Dakle, sva je (ne)prilika da će u nekim lokalnim sredinama zajednički vladati stranke koje po svojim programima i nacrtu za življenje međusobno nemaju gotovo ništa zajedničko.

Zagovaratelji bizarnih koalicija mogli bi na to reći kako ne postoji HSP-ovski, HDZ-ovski ili SDP-ovski način organiziranja odvoza smeća ili donošenja urbanističkih planova, pa su slijedom toga raznovrsna politička savezništva na lokalnoj razini i te kako moguća. No, velika većina postizbornih koalicija u nas danas ne formira se zbog zajedničkoga rješavanja problema lokalnih sredina i poticanja njihova razvoja, već zbog pukoga osvajanja vlasti. Nadalje, na političkoj sceni u Hrvatskoj tradicionalno izrazito dominiraju "velike" političke teme i zanemaruju one "male", što potvrđuje činjenica da su se gradski i županijski vijećnici u prijašnjim mandatima često više "brinuli" za Haaški sud i Drugi svjetski rat na ovim prostorima nego za dječje vrtiće, kazališta i lokalne prometnice (o čemu, konačno, svjedoči nezadovoljstvo građana rezultatima većine doskorašnjih lokalnih vlasti). Naposljetku, treba uzeti u obzir utjecaj snažne povezanosti između lokalne i nacionalne razine političkoga života u Hrvatskoj: tako se može procijeniti kako će s približavanjem parlamentarnih izbora "neprirodne" vladajuće koalicije u gradovima i županijama dolaziti u sve veću opasnost od raspada.

Treće je obilježje sadržano u odnosu lokalnih vodstava i središnjica stranaka. Predsjednici vodećih stranaka uglavnom se pred javnošću kunu kako lokalna vodstva njihovih stranaka u formiranju postizbornih koalicija imaju samostalnost, u čemu osobito prednjači Ivo Sanader, koji se poziva na načelo supsidijarnosti i izjavljuje kako se "lokalna vlast neće krojiti u Zagrebu". Da Sanaderu što se toga tiče ne treba previše vjerovati, pokazuje njegov dosadašnji "kancelarski" način vođenja stranke, pa i činjenica da su komunikacije između središnjice i lokalnih vodstava HDZ-a posljednja dva tjedna jako intenzivirane.

Ivica Račan, za razliku od glavnoga suparnika, priznaje svoju uključenost u formiranje vlasti u mnogim gradovima i županijama, ali nevješto skriva istinsku politiku SDP-a u vezi s tim političkim procesom. Naime, "vječni" šef SDP-a s jedne strane izjavljuje "bit ću protiv neprincipijelnih trgovanja" i "ne želimo vlast pod bilo koju cijenu", a s druge već najavljuje neke "izuzetke" od stranačkoga pravila da se ne koalira s HDZ-om pa čak i s HSP-om. U osnovi, Račan i Sanader, kao uostalom i predsjednici većine drugih stranaka, čine isto: željeznom rukom vladaju svojim strankama kako bi one uzele vlast, a kada se trebaju pojaviti pred javnošću navlače svilene rukavice i pokušavaju se prezentirati kao prvorazredni zaštitnici načela demokracije. Predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika Vladimir Jordan samo je bio razoružavajuće iskren kada je izjavio da će splitski HSU, ako pogriješi pri odabiru koalicijskoga partnera, snositi posljedice.

Četvrto obilježje procesa formiranja postizbornih koalicija moguće je sažeti u samo jednu riječ - trgovina. Nerijetko je to ilegalna trgovina, koja ima oblik političkoga šverca vijećnicima i članovima skupština koji su u stanju za "poštenu" naknadu prijeći u tabor protivnika i tako doslovce izdati građane koji su za njih glasovali. One pojedince i pripadnike stranačkih klanova koji ovih dana pokušavaju uz što niže troškove ostvariti što veću političku i drugu dobit moguće je motriti ne kao političare, nego kao političke poduzetnike. I to one poduzetnike koji, što izgleda u našoj ekonomiji i politici postaje sasvim uobičajeno, ne proizvode novu vrijednost (projekte i programe, te vizije razvoja), već samo razmjenjuju dobra koja su dobili od nikada manjega broja birača.

Kako na sve te političke gadarije reagiraju građani? Svakojako. Jedni bez obzira na sve podržavaju "svoje", sebi slične političke aktere što pokazuju dobri izborni rezultati nekih iskompromitiranih političara. U tome kao da slijede naputak ciničnih američkih političara iz prve polovine prošloga stoljeća koji su bili skloni surađivati i sa "crnim vragom": "On je kurvin sin, ali je naš kurvin sin". Drugi svoje nezadovoljstvo političkom elitom izražavaju na pristojan način, primjerice sudjelovanjem u ispitivanjima javnoga mišljenja: rezultati ankete koju je Večernji list proveo 26. i 27. svibnja na uzorku od 450 Zagrepčana tako pokazuju kako 61,8 posto ispitanika ima negativno mišljenje o postizbornim savezima; čak tri četvrtine smatra kako će lokalna vlast u Hrvatskoj biti stvar političkog dogovora, a samo 7,6 posto da će biti izraz volje birača.

Trećima je preostalo samo da "brontulaju" i sebi u bradu promrse pokoju "šporku" riječ.