Francusko »ne« Ustavu potreslo je cijelu Europsku uniju. Nevidljivim granicama zajednice širi se strah, a političari smjerno ponavljaju kako bi Europu trebalo zajedničkim snagama vratiti na pravi put. Europska komisija, luksemburško predsjedništvo EU i Europskog parlamenta zajednički se očituju naglašavajući kako je Europa nailazila na slične poteškoće i u prošlosti, ali je iz njih uvijek izlazila jača. U zemljama koje tek žele ući u zajednicu, poput Hrvatske, strahuje se što će biti. Hoće li to što se jedna Francuska drznula otkazati poslušnost, umanjiti njihove šanse priključenja jednoj velikoj obitelji?

Najveća europska sindikalna organizacija – Europska konfederacija sindikata – očitujući se ovih dana na rezultate francuskog referenduma, jasno je izrazila svoje razočaranje odlukom građana te zemlje. Tekstom svojstvenijim klasičnim političkim strankama, negoli jednoj sindikalnoj organizaciji, EKS ipak napominje kako odluka Francuza nije odbijanje Europe kao takve, već širećeg liberalizma. Ta je odluka ujedno pokazatelj da se nije dovoljno slušalo socijalnu Europu, ali i pokazatelj kako će potpora integracijama nestati ne bude li se više uvažavao glas socijalne Europe.

Europski ustav svojim sadržajem očito nije odgovorio na zahtjeve zemalja koje se mogu podičiti dugom socijalnom tradicijom. Dok ga, primjerice, u Velikoj Britaniji smatraju presocijalnim, on je za Francuze preliberalan. I upravo je na tome, pokušaju zaštite dosegnute razine socijalnih, ali i drugih prava jedne zemlje, Ustav pao. I u toj priči manje je važno što će francuski poslodavac u svojoj zemlji itekako paziti na svaku crtu zakona, a istovremeno će izlazeći na otvoreno europsko tržište tražiti zemlje u kojima može kršiti ono što mu je doma svetinja. To je već problem nacionalnih interesa zemalja koje privlače strani kapital prodajući svoju radnu snagu za mrvice.

Povelja o temeljnim pravima dio je europskog ustavnog sporazuma. Ona primjerice ne priznaje – kako u jednoj od raščlambi Europskog ustava u čaopisu Le MONDE diplomatique navodi Bernard Cassen – pravo na minimalni dohodak, pravo na jednakost u plaćama, pravo na mirovinu... Ne poznaje ni pravo na rastavu, ali priznaje »pravo na ženidbu i zasnivanje obitelji«. Poveljom, za koju se tvrdi da ne preuzima niz temeljnih prava iz nacionalnih pravnih akata europskih zemalja (u ovom slučaju prije svega Francuske), ali niti europskih poput Europske socijalne povelje i Zajedničke povelje o temeljnim socijalnim pravima radnika, uvodi se i novo pravo nepoznato socijalnoj Europi. Riječ je o pravu na štrajk za poslodavce.

Ono što su građani Francuske učinili samo je pokazatelj da je svaki, ama baš svaki dogovor podležan promjenama, jer nešto što se danas čini savršenim, sutra može predstavljati potpunu suprotnost savršenstvu. Francuzi su jednostavno pokazali da se ne žele utopiti u masu i da u zajednici koju su stvarali žele zadržati svoj nacionalni i socijalni identitet. I nisu jedini koji to žele, ali su politici kakva već jest dobro opravdanje za sve buduće poteze. Francusko ne tako će se povezivati uz nacionalizam te zemlje. No, zar je nacionalizam s negativnim predznakom želja da se sačuva dosegnuta razina demokracije i prava?