Najnovije međunarodno izvješće o stanju demokracije u državama u tranziciji »Nations in Transit 2005«, što ga izdaje međunarodna udruga Freedom House, svrstava Hrvatsku u zemlje s »tranzicijskom vladom ili hibridnim režimom«. Hrvatska se tijekom prošle, 2004. godine, nije uspjela svrstati u višu kategoriju »polukonsolidiranih demokracija« kojima pripadaju Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija. Među njima prednjači susjedna nam Slovenija, koja se uspjela plasirati među »konsolidiranim demokracijama«. To je velik uspjeh naših susjeda koji su po treći put za redom postali »success story« tranzicije. Nakon 2002., koja je od te udruge ocijenjena kao najuspješnija godina za funkcioniranje demokracije i kada je Hrvatska zaslužila ocjenu od 3,54, trend se pogoršao počevši od 2003. godine, kada je još uvijek bila na vlasti Račanova vlada. Budući da su ocjene od 1 do 7 – jedan je najviša ocjena, a sedam najgora – Hrvatska se smjestila u sredini, u rangu ocjena između tri i četiri. Istraživanje je obuhvatilo šest područja: izborni proces, stanje građanskog društva, neovisnost i sloboda medija, političko upravljanje (javna uprava i demokratski proces odlučivanja),ustavni, pravni i pravosudni okviri, i na kraju, stanje korupcije i borba protiv nje.

Dva su područja na kojima je Hrvatska dosada najbolje stajala, a to su izborni proces – pošteni i fer izbori, i stanje medija. Najvišu ocjenu su dobili mediji i njihova neovisnost. Činjenica da je država odustala od monopola, iako još uvijek drži kontrolu nad medijima, spor, ali ipak vidljiv napredak prema preustroju državne televizije u javnu, te pluralizam vlasnika medija – sve to daje medijima najvišu ocjenu. No, »Freedom House« ocjenjuje kao najveći udarac slobodi medija aferu s novinarkom Helenom Puljiz i negativno ocjenjuje vladu zbog toga, dok predsjedniku Republike daje pozitivne ocjene zbog odlučnosti kojom je presjekao krizu i smijenio šefa agencije koja je postupila protuustavno i šikanirala novinarku,koja je ovdje istaknuta kao simbol slobode medija. Kritične slabosti hrvatske demokracije su još uvijek odnos prema manjinama, potpuni kolaps pravosuđa i neučinkovitost pravosudne reforme i, dakako, korupcija. U korupciji se Hrvatska najviše približila kategoriji »polukonsolidiranih autoritarnih režima«, dok je po medijima vrlo bliska polukonsolidiranim demokracijama. Sve to govori u prilog ocjeni da je Hrvatska »hibridni režim«, u kojem se prepliću elementi demokracije s elementima svojstvenim autoritarnim režimima. Toga bi naši političari morali biti svjesni: ako naše društvo pripada kategoriji »hibridnih režima«, to znači da su mogući otkloni ne samo na bolje, prema tranzicijskim polukonsolidiranim demokracijama, nego i prema donjem dijelu ljestvice, prema polukonsolidiranim autoritarnim režimima.

Opasnost od povratka u autoritarizam nije samo strašilo za ptice, već i realna opasnost za trenutačne obanašatelje političkih funkcija. Ako se, primjerice, HDZ da bi se održao na vlasti u županijama udružuje s Hrvatskom strankom prava, onda se opravdano može postaviti pitanje na temelju kakvih zajedničkih programskih opredjeljenja ove dvije stranke koaliraju.

Ako koaliraju na temelju HSP-ovog programa i verbalnih opredjeljenja njegovih čelnika, onda se moramo pribojavati za sudbinu demokracije u Hrvatskoj. Đapićeva izjava da neće koalirati sa Srbima zbog »poznatih razloga« je ništa drugo nego slabo prikriven iskaz ksenofobične politike koja će, s obzirom na autoritarnu, bližu prošlost te stranke, razumljivo izazvati sumnju u narav politike koju će voditi koaliciji HDZ-HSP. Ako je koaliranje pregovorima utvrdilo programsku platformu koja je bliža HDZ-ovoj politici reformiranog nacionalizma, onda je ta koalicija manje opasna za budućnost demokracije. Pogrešna je teza onih analitičara koji tvrde da je koaliranje ovih dviju stranaka ograničeno samo na pitanja lokalne politike. Pošto se suvremena politika sadrži od dviju komponenti, koje su izražene u pravilu: misli globalno, djeluj lokalno, onda je itekako važno koliko će na lokalnom planu biti prisutne »globalne misli« koje se roje u glavama političkih vođa tih stranaka.

Za HDZ ne može biti svejedno promovira li njegov lokalni partner, HSP, i dalje svoju ksenofobičnu i rasističku politiku, ili on prihvaća u najmanju ruku bar ambivalentnu Sanaderovu politiku nacionalnog kompromisa. Demokracija je Hrvatskoj još uvijek vrlo krhka biljka, koju valja uporno zalijevati demokratskim gnojivom, a ne ksenofobičnim i rasističkim otrovom. Ksenofobija koja se očitovala u mnogo razvijenoj, demokratskoj Europi, zemlji konsolidiranih demokracija, opasna je prijetnja Hrvatskoj.

Nizozemska ksenofobija pridružila se francuskoj ksenofobiji, koje su obje odnijele prevagu na referendumima za Europski ustav. Može se sasvim pouzdano konstatirati da Europa, nakon francuskog i nizozemskog referenduma, klizi prema ksenofobiji, rasizmu i netrpeljivosti koja će se odraziti i na porast političkih tenzija i sukoba. Domino-efekt će se preliti i preko naših granica sa šengenskom zonom i spojiti s našim, autohtonim političkim patologijama. A iz tog spoja ne može nastati ništa dobroga.