Slovenski iskorak u razjašnjavanju partizanskih ratnih zločina - koji se događa u vrijeme proslave šezdeset godina okončanja Drugog svjetskog rata - značajan je i za hrvatsku javnost, kao i za druge postjugoslavenske države. Dok se u nas o ratnim zločinima što su ih, bez sumnje, načinili pobjednici raspravlja samo fragmentarno, prigodom obilježavanja masovnih pogubljenja iz 1945., slovenski su povjesničari i pravosuđe pokrenuli niz akcija koje bi trebale dokazati tko je za njih odgovoran. Osim kaznenoga gonjenja Mitje Ribičića, jednog od prvaka slovenskog komunističkog pokreta, otkrivena je i depeša tadašnjeg potpredsjednika jugoslavenske vlade Edvarda Kardelja Borisu Kidriču, u kojoj on traži pogubljenja političkih neprijatelja, odnosno pripadnika poraženih vojski na tlu Slovenije.

Nakon objavljivanja sadržaja te depeše, zapovjedni lanac odgovornih za masovne smrti na slovenskim gubilištima - gdje je smrt pronašlo i tisuće Hrvata - postao je poznat. Heroji komunizma i ideolozi samoupravljanja, poput Edvarda Kardelja zvanog Bevc, svoju su vlast, kao i mnogi drugi prije njih, počeli zločinima i dobro je da se povijesna istina napokon ustanovi. To, naravno, neće pomoći stradalima, ali će biti velik korak naprijed u okončanju Drugog svjetskog rata na Balkanu, gdje partizanski filmovi ne prestaju igrati u mnogim glavama.

Kardeljev telegram Ljubljani, naslovljen na predsjednika tamošnje vlade Borisa Kidriča, imao je sljedeći sadržaj: »Najkasnije tijekom tri tjedna biti će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim licima, sve druge će preuzeti redovni sudovi. Biti će proglašena nova amnestija. Nemate dakle nikakvog razloga da budete tako spori u čišćenju kao do sada. Kardelj«.

Na celjskoj izložbi predočeni su podaci o četiri stotine masovnih grobnica, pronađenih u Sloveniji. Riječ je o 134 skrivena vojna groblja, 79 civilnih groblja, 72 groblja gdje su pokopani i vojnici i civili, dok se za 109 ukopališta još ne zna tko u njima leži. U istraženim grobnicama, postoji 108 »slovenskih«, 59 »hrvatskih« i 62 »njemačke« grobnice, dok za druge još nema podataka. Prema optužnici koja je prije nekoliko dana objavljena, odgovornost za dio tih pogubljenja je na vremešnom veteranu tajnih službi Mitji Ribičiću. On je tada bio zamjenik šefa slovenske Ozne, tajne policije na čijem je čelu bio Ivan Maček Matija. Ribičić se brani sa slobode, te je u intervjuu za tjednik Mladina istaknuo da se ne osjeća krivim. Ribičić kaže da će odgovarati za svoje pogreške, ali da nije odgovoran za masovna pogubljenja.

Slovensko državno odvjetništvo optužilo je Ribičića za smrt 234 zatvorenika koji su mu bili povjereni 1945. On ih stavlja u kontekst vojne situacije u tadašnjoj Sloveniji, tumačeći da su - bila nužna. U Sloveniji je tada bila polovica snaga Jugoslavenske armije, oko 400 tisuća ljudi, ali i 250 tisuća Nijemaca u povlačenju. Kroz Sloveniju je prolazilo i oko 200 tisuća ustaša, četnika i pripadnika drugih poraženih vojski. »Slovenskih partizana bilo je samo oko 30 tisuća i oni su morali zaštititi narod«, rekao je Ribičić.

Ribičića tereti i bivši dužnosnik slovenske Ozne Albert Svetina, čija je žena bila Ribičićeva tajnica. On tvrdi da je slovenski lider sam pravio popise za strijeljanja, koja su potrajala sve do 1953. Temu koju sada razjašnjava slovensko pravosuđe, u javnosti su razglasili neki njezini sudionici još 1990. Partizanski zapovjednik - i kasniji suborac kninskih četnika, Simo Dubajić - u jednom je intervjuu 1990. progovorio o zločinima u Kočevskom Rogu, gdje je pogubljeno oko 30 tisuća ratnih zatvorenika. To je, po njegovim tadašnjim tvrdnjama, načinila dalmatinska brigada, u kojoj je komesar bila Milka Planinc.

Većina tadašnjih dužnosnika, koji su se uopće usudili progovoriti o masovnim pogubljenjima 1945., ukazuje na to da su ona bila inspirirana iz Beograda i od samog Josipa Broza Tita. U govoru u Ljubljani, 26. svibnja 1945., Tito je rekao: »Što se tiče ovih izdajica, kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, oslobodilačka ruka naroda, već je stigla većinu...«.

Hrvatska javnost još očekuje barem pokušaj istraživanja odgovornosti za Jazovku, Macelj i druga stratišta. Poznato je da u državnom odvjetništvu postoji nekoliko prijava vezanih uz ratne zločine što su partizani počinili 1945. Najzvučnije ime koje se u njima optužuje, svakako, partizanski je zapovjednik Rade Bulat. Nedjeljni skup u maceljskoj šumi, posvećen tisućama pogubljenih na tome mjestu i na križnim putovima, bio je još jedan vapaj za pravdom. Bilo je to i upozorenje kako trenutačna politička »retromanija«, oličena u novom stvaranju kulta »druga Tita«, leži na davnom, ali nezaboravljenom zločinu.