Većina sudionika zločinačkog pothvata protiv Hrvatske i BiH izbjegla je optužnicu, ne zbog nedostatka dokaza nego zbog odluke Carle del Ponte osobno

- Miloševića s pravom smatraju glavni ratnim zločincem. No kao predsjednik Srbije, on je bio samo vođa jedne od jugoslavenskih republika, te načelno nije sam mogao provesti agresivni i istrebljivački rat protiv svojih susjeda. Mogao je to tek u savezništvu s vrhovnim zapovjednicima JNA - ministrom obrane Veljkom Kadijevićem, zapovjednikom vojnog stožera Blagojem Adžićem, te njihovim zamjenicima Stanom Brovetom i Životom Panićem. Protivno jugoslavenskom ustavu, oni su JNA načinili Miloševićevom saveznicom te rukovodili operacijama tijekom rata u Hrvatskoj. Također su udarili temelje za »Vojsku Republike Srpske« te za rat protiv Bošnjaka i Hrvata u BiH. Nakon odlaska Kadijevića i Broveta u mirovinu u siječnju 1992., Adžić i Panić zapovijedali su JNA u početnoj fazi rata u BiH. No ni protiv jednog od njih nije podignuta haaška optužnica.

- Iznad vodećih zapovjednika JNA postajala je jedna još viša razina, članovi kolektivnog jugoslavenskog Predsjedništva, koji su formalno bili nadređeni JNA. Zadnji predsjednik Predsjedništva, Stipe Mesić, nije imao nikakva utjecaja na JNA. U praksi su članovi Predsjedništva iz Srbije i Crne Gore, prije svega Borisav Jović i Branko Kostić, dalje koordinirali ratnu strategiju s Miloševićem i zapovjednicima JNA. U toj su ulozi ostali do proljeća 1992., te odigrali središnju ulogu u planiranju rata u Bosni. No protiv nijednog od njih nije podignuta optužnica, iako je Borisav Jović kasnije objavio svoj dnevnik u kome je sve to otkrio, i u kome je pokazao da je on bio jedan od glavnih tvoraca jugoslavenskog rata.

- To onda otvara ozbiljna pitanja o proceduri Haaškog suda. Taj sud je viša puta podizao optužnice protiv visokorangiranih dužnosnika na temelju »zapovjedne odgovornosti«. Tako su podignute optužnice protiv Halilovića i Rasima Delića te protiv najvišeg zapovjednika Hrvatske vojske, pokojnog Janka Bobetka - za zločine što su ih počinili njihovi nadređeni. Da je Sud bio dosljedan, podigao bi optužnicu i protiv jugoslavenskog vojnog i političkog vrha, za ratne zločine koje su snage JNA počinile u Hrvatskoj i BiH. Za ubojstva u vukovarskoj bolnici optuženi su, na primjer, samo časnici JNA srednjeg ranga. Za napade na Dubrovnik osuđena su dva časnika JNA razmjerno višeg ranga, ali su dobili blage kazne od po nekoliko godina. Njihovi nadređeni prošli su nekažnjeno. Skandalozno je da se načelo »zapovjedne odgovornosti« primjenjuje na hrvatske i bosanske žrtve agresije, ali ne i na srpsko-crnogorskog agresora.

Tragovi te namjere mogu se naći u optužnici protiv Miloševića, gdje se spominje »zajednički zločinački pothvat« u koji su umiješani Jović, Kostić, Kadijević, Adžić i drugi. Do toga da je većina sudionika tog pothvata izbjegla optužnicu nije došlo zbog nedostatka dokaza protiv njih niti zbog manjka volje kod sposobnih i predanih istražitelja Suda. To se dogodilo zbog odluke koju je na najvišoj razini donijela glavna tužiteljica Carla del Ponte osobno. Ona je intervenirala u jednom trenutku i inzistirala da se izdvoji Miloševića. No rat nije proveo samo on, bio je to timski pothvat. Izdvojiti samo njega bilo bi kao da se kaznilo Hitlera, a da su Himmler, Göring, Goebbels, Keitel i Jodl bili pušteni na miru.

- Ne, ne mislim, ali smatram da je podložan političkim pritiscima. Smatram da je Carlu del Ponte uspješno blokirao odlučni otpor srpske mafije i tajne policije, izveden preko njihovih glasnogovornika u srpskoj vladi. To je haašku tužiteljicu navelo da ograniči broj optužnica protiv srpskih ratnih zločinaca. Zbog toga je mnogo manje optužnica podignuto protiv Srba u Srbiji, negoli protiv Srba u Bosni, koja se nalazi pod zapadnom kontrolom. Umorstvo reformistički nastrojenog premijera Srbije Zorana Đinđića, također je dio tog otpora.

- Generalu Gotovini zaista treba suditi, imajući u vidu zločine napravljene protiv srpskih civila u kontekstu »Oluje«. Ali kada se gleda broj žrtava, Gotovina ne može biti treći po krivici. Ono za što ga se tereti je malo u usporedbi s krivicom Kadijevića, Adžića ili Jovića. Skandalozno je da protiv tih ljudi nije podignuta optužnica, dok protiv Janka Bobetka, Rasima Delića, ili Sefera Halilovića, koji su u krajnjoj liniji branili svoje zemlje, jest. Oni koji su provodili agresiju prošli su nekažnjeno, na račun svojih žrtava.

Jasna Zanić Nardini