Predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika Vladimir Jordan članstvo u nadzornim odborima smatra nespojivim s njegovim moralnim nazorima. No, čini se da je u svojoj stranci ostao u manjini. Jer, primjerice, tri potpredsjednika i tri člana predsjedništva stranke članovi su nadzornih odbora u državnim poduzećima, za što primaju naknade u rasponu od 3.200 do 7.230 kuna. Ili, mjereno umirovljeničkim standardom, od dvije do četiri prosječne mirovine.

Vladimiru Jordanu sigurno nije lako. Već godinu i pol igra »partiju šaha« s premijerom Sanaderom. Mora se zadovoljiti mrvicama (uz stalno odgađanje definitivnog rješenja vraćanja duga umirovljenicima) koje mu dozira premijer da bi osigurao stabilnost Vlade, jer istovremeno zna da odlaskom u opoziciju umirovljenici ne bi dobili ništa. A to bi onda bio početak kraja ove »one issue party« (stranke jednog problema), kojoj podrška raste sve dok su žive nade umirovljenika da će ipak dobiti svoj novac.

Ali, dok Jordan taktizira, u njegovoj sjeni stasa »umirovljenička buržoazija« koja pristaje za više nego solidnu naknadu participirati u nadzornim odborima državnih tvrtki. Možda nisu imali razloga odbiti članstvo poput svojevremeno Mladena Šugara, koji nije htio postati članom Nadzornog odbora »3. maja« zbog neslaganja sa smjenom prethodnog saziva tog tijela. Ali su se svakako mogli zapitati jesu li kompetentni za taj posao i kako će njihovu zavidnu naknadu protumačiti vojska birača HSU-a koja teško preživljava s postojećom mirovinom ili ne bi ni preživjela bez pomoći rodbine.

Premda ima drukčiji stav, Jordan ih još i brani. Pa tako tvrdi da je naknada koju primaju u nadzornim odborima na neki način nagrada za njihov rad. Nagrada za koji rad? Za uspjeh u vraćanja duga umirovljenicima? (Zar nije to bio jedini razlog osnivanja HSU-a pa prema tome i motiv političkog rada svih članova ove stranke? Zar to onda ne bi trebala biti jedina nagrada aktivistima HSU-a?) Kako povrata duga umirovljenicima još nema, priča o nagradi s političkog gledišta je apsurdna. Ali ne i s privatnog. Tako, dok se dug ne vrati, barem pojedinici iz HSU-a mogu uživati plodove svoga »rada«.

Uz HSP, Hrvatska stranka umirovljenika postigla je najveći uspjeh na netom održanim lokalnim izborima. U mnogim je sredinama u pobjedničkim koalicijama, a u još većem broju slučajeva ključna stranka bez koje se ne može sastaviti vlast. Stoga je lako moguće da se šestorici čelnika stranke situiranim u nadzornim odborima državnih poduzeća uskoro priključe cijele kolone njihovih stranačkih kolegica i kolega u županijama, gradovima i općinama. I tamo, naime, postoje brojni nadzorni odbori u poduzećima u vlasništvu jedinica lokalne samouprave koji čekaju nove članove. Možda će ponegdje naknade biti i manje, ali i tisuću kuna za prosječnog hrvatskog umirovljenika velika je stvar.

Time će se krug zatvoriti. Članovi HSU-a bit će »umreženi« u političkom sustavu da im bilo kakva promjena vlasti na državnoj ili lokalnoj razini neće odgovarati. A onda bi se moglo dogoditi da za neko vrijeme, okrećući se osobnom umirovljeničkom prihodu, a ne dugu, »političari treće dobi« zaborave zbog čega su se uopće organizirali u stranku. I tako postanu pravi hrvatski »političari«.