Ključno pitanje je zašto se s uklanjanjem Zida boli započelo, bez najave, u rano subotnje jutro? Takav tajming implicira namjeru da se cijeli "posao" obavi uz što manje svjedoka, daleko od očiju javnosti koja je iznimno senzibilizirana za ovaj spontani monument i njegovu simboliku. Ako je prethodno postignuta suglasnost udruga proisteklih iz Domovinskog rata (napose obitelji poginulih i nestalih čija su imena na crnim i crvenim ciglama sjećala sve nas na njihovu žrtvu) da se zid iz Selske dislocira na primjereniju i zaštićeniju lokaciju - Mirogoj, zašto se njegovoj razgradnji pribjeglo u maniri "tajne akcije"? S obzirom na pijetet koji svaka od 13.600 žrtava ugrađenih u ovaj krhki spomenik zavređuje, nije li njegovo premještanje na vječno mirogojsko počivalište trebalo primjereno javno komemorirati? Umjesto što su gradski komunalci poput bešćutnih lopova u svitanje navrat-nanos raznosili cigle obložene roditeljskom boli i patinom vremena. Atmosferalijama, rekao bi naš dosjetljivi predsjednik Stipe Mesić... Da se uklanjanju Zida pristupilo s više dostojanstva i tankoćutnosti, izbili bi se svi aduti kojekakvim politikantima koji bez imalo neugode i kompleksa danas govore jedno, sutra nešto posve drugo.

Zdenka Farkaš, predsjednica centra Apel, jedna je od onih što su u jesen 1993. inicirali simboličko slaganje opeka u Selskoj kao neku vrstu prosvjeda i upozorenja domaćoj i međunarodnoj javnosti na veličinu hrvatskog ratnog stradanja. Ona danas Zid boli tretira kao neku vrstu svoga autorskog djela. Odlučna braniti ga do zadnje preostale cigle. Pa i ako će time oponirati želji obitelji poginulih i nestalih koje su se javno očitovale za novu, dostojniju lokaciju. Nisu li upravo oni najpozvaniji odlučiti gdje će počivati njihovi mrtvi i ne zaslužuje li njihov gubitak najveći respekt Grada? Farkaševa u Zidu nema "svoju ciglu", ali bez sumnje ima pravo braniti svoju ideju i emocije na kojima je utemeljena. No, ne vehementnim politikanstvom u koje je upala, postajući žrtvom svojih (i tuđih) ciljeva. Njezin otpor ima smisla samo dotle dok ga podupiru majke, žene, očevi i djeca stradalih, ne i onda kada se pretvara u tvrdoglavi egzibicionizam s političkim porukama kontra interesa obitelji. Tada postaje manipulacija. A kako reče Mario Marot, predsjednik Zajednice udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata, "odričemo pravo i političarima da manipuliraju našom mrtvom djecom u političke svrhe". Jer, ma tko to činio, nečasno je i degutantno.

Neki su brzopleto procijenili da bi na ovom mučnom događaju mogli profitirati, pa su se učas stavili na raspolaganje "pokretu otpora" s Farkaševom na čelu. Poput ministrica Jadranke Kosor i Vesne Škare-Ožbolt (brzo su reterirale), koje su se gnušale nad barbarskim činom "besramnog nasilja". Da bi se ispostavilo kako je svojedobno i sama Škare-Ožbolt tražila premještanje Zida, sa čime se, da paradoks bude veći, kao i većina udruga, suglasila i Zdenka Farkaš. No, dočim je taj sitni detalj otkriven, drčno je ustvrdila kako je njezin potpis falsificiran, a Bandića, prvooptuženog za preseljenje Zida, znakovito podsjetila "da je vrijeme komunističke svemoći odavno prošlo, da taj zid ima svoga autora i da jedino s njime može razgovarati o njegovu rušenju". Cijela je priča zapravo tragično prizemna i sramotno zlouporabljena. Zbog zidova u glavi koji priječe dotok dovoljne količine kisika u mozak, a ljudsku glupost promiču u uzvišenu vrlinu i njome se razmeću kao humanizmom. Ako je Zdenka Farkaš jedna, Milan Bandić (ili tko god s čijim su nalogom komunalci izašli na Selsku) je druga strana medalje. Obje su zatamnjene glupošću. Prva, tipičnom ljudskom nesposobnošću da se stane na loptu kako ne bi predaleko odletjela, druga klasičnom političkom arogancijom i bahatošću koja ne mari za nijanse jer se ćuti nedodirljivom. I sve će učiniti da takvom i ostane. Pače, brzopotezno odlučiti i o zabrani okupljanja raznih nezadovoljnika na Markovu trgu koji iritantno zrcale njihovu iskrivljenu sliku u društvenom ogledalu (dok istodobno nečiju jednokratno uljepšavaju - slučaj Sljeme). Najmanji je problem naći razlog za tu vrstu redukcije demokracije. Sigurnosni razlozi, veli Sanader, i posebno štićene osobe. Zar im je doista savjest toliko grješna da se boje vlastita naroda?