Ni očajni, usamljeni prosvjednik s natpisom »Ja sam gladan« više nogom neće moći kročiti na Markov trg ako se u Saboru usvoji prijedlog izmjene zakona o javnom okupljanju što ga je Vlada potajno prihvatila i poslala na žurno usvajanje. I samo jedan prosvjednik mogao bi, izgleda, ugroziti šitićene objekte, odnosno njihove štićene stanare. Tim bi potezom Vlada, koja se reklamira programom »Otvorena vrata«, zatvorila Markov trg za svakog nezadovoljnika i bila otvorena samo virtualno na Internet stranicama.

Vlada koja postoji zbog ljudi, nezadovoljne ljude na svom pragu, sudeći po najnovijoj inicijativi, ne može ni vidjeti ni čuti. Svi mogući prosvjednici koji su se izredali na Markovu trgu ni u jednom trenutku, osim nekoliko manjih incidenata bez ikakvih posljedica, nikoga nisu ugrožavali. Njihova nazočnost samo je narušavala lijepu sliku s najkarakterističnijim motivom na zagrebačkim razglednicama. To je svakako manje zlo nego da se na prilazima Markovu tgu ponove nemile slike klinča prosvjednika i specijalaca u punoj opremi koje su osvanule na svim novinskim naslovnicama, pa i u programu CNN-a.

Vlada uporište za svoj brzopotezni naum nije našla u eventualnom nasilnom ponašanju prosvjednika, što je bjelodano i po tvrdnji iz obrazloženja »da bi mirna okupljanja u neposrednoj blizini mogla imati za posljedicu moguće incidentne situacije«. Sigurnost štićenih objekata, što i premijer Ivo Sanader navodi kao razlog za nova ograničenja, nikada nije bila dovedena u pitanje. Vlada se stoga pozvala na navodne obveze iz dvije godine stare »Račanove« Uredbe. Za razliku od Račana, koji je otrpio više do 600 dana prosvjeda otpuštenih policajaca, Sanader je za zabranom posegnuo nakon samo 32 dana prosvjeda »Sljemenaša«.

Račanovom je uredbom prvi put javno propisano što radi jedna od tajnih službi, odnosno Protuobavještajna agencija. Demokratizacija do tada nedodirljivih službi koje su radile po tajnim, nikad objavljenim podzakonskim propisima, sada bi morala poslužiti za ograničenje jednog od temeljnih ljudskih prava, prava na okupljanje i mirni prosvjed. Pozivanje na uredbu, međutim, nije dovoljno da bi se ograničila temeljna ljudska prava jer se ona mogu ograničiti samo zakonom, a i to ne uvijek. Zakonom se mogu ograničiti prava i slobode samo da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Ustav je jasan, eventualna ograničenja moraju se propisati vrlo određeno.

Tako i sada piše da se prosvjedi ne mogu održavati u blizini bolnica na način da ometaju pristup vozilima hitne pomoći i da se remeti mir bolesnika, ili u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola dok se u njima nalaze djeca. Što je bolnica, vrtić ili škola, to je sasvim jasno odredivo i ne treba posebna uredba kojom bi se to pojasnilo. Štićeni objekti određeni su uredbom Vlade koju ona u svakom trenutku može izmijeniti i to nikako ne može zamijeniti zakonsko ograničenje. Ako Vlada neće da je uznemiravaju prosvjednici na Markovom trgu, tada to tako treba i napisati u zakonu, kao što piše da je Trg Francuske Republike mjesto gdje se u metropoli može prosvjedovati do mile volje i bez dozvole. U suprotnom bi sa Zakonom o javnom okupljanju opet mogao imati posla Ustavni sud.

Vrlo liberalan i suvremen, sada važeći zakon usklađen s Europskom konvencijom o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda, donesen je krajem 1999. godine nakon žestokog pritiska međunarodne zajednice, ali i nakon intervencije Ustavnog suda u raniji zakon. Ustavni sud ukinuo je tada odredbu na temelju koje su tijela lokalne samouprave mogla odrediti mjesto na kojemu se svako javno okupljanje može održati jer je zloupotrebljena za ograničavanje prosvjeda. Najočitiji primjer izigravanja prava građana na slobodno okupljanje bio je zaključak zagrebačke gradske uprave o zabrani okupljanja na Trgu Bana Jelačića. I taj je zagrebački zaključak Ustavni sud tada ukinuo.