Ponekad se treba vratiti natrag, kako je kazao Janez Janša, da bi se oslobodio prostor za kretanje unaprijed. Pogotovo ako se nađete pred zidom. A Hrvatska i Slovenija su se, u pokušaju da riješe granične i ine probleme, doista našle pred nepremostivim zidom. U proteklih desetak godina testirana su različita rješenja nakon čijih neuspjeha su samo rasle frustracije na obje strane. Rezultat tih, sada se vidi, nepripremljenih i polovičnih političkih solucija, koje su uvijek »uspijevale« jednu stranu ostaviti nezadovoljnom, jest i taj što je u međuvremenu postao sve očitiji porast netrpeljivosti s obje strane granice.

Zato je izjava o izbjegavanju incidenata, koju su jučer na zajedničkoj sjednici hrvatske i slovenske vlade potpisala dvojica premijera, Ivo Sanader i Janez Janša, više nego dobrodošla. I koliko god se čini da je to korak nazad jer je politika u četrnaest godina trebala biti sposobna riješiti pogranične i ostale međusobne probleme, u stvari je to ipak korak naprijed. Kada, naime, nešto ne ide kako bi trebalo, valja to znati i konstatirati te time sebi i drugima priznati da valja početi ponovo – makar od nule. A u međuvremenu, do konačnog graničnog rješenja, poštivati stanje od 25. lipnja 1991. godine, kada su obje države proglasile svoju samostalnost i izbjegavati incidente.

Za nadati se da će ovom izjavom biti stvorena i adekvatna politička klima koja će se »preliti« i na građane obje zemlje. S jedne strane, ona je zagarantirana ponašanjem vladajućih elita u obje države koje ipak nisu, mimo svih graničnih i ostalih problema, kroz sve ove godine propustile potpisati brojne međudržavne ugovore i sporazume važne za građane i Hrvatske i Slovenije. Neki od njih potpisani su i jučer na Brijunima, kao što je onaj o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, a koji će brojne građane Hrvatske (najviše ih je uz samu granicu) koji su zaslužili mirovinu u Sloveniji, osloboditi plaćanja i slovenskog PDV-a.

No, s druge strane, moguće je očekivati još poneku provokaciju, poput one Slovenske pučke stranke, da bi Slovenci na referendumu trebali odlučiti može li Hrvatska ući u EU. Naravno da je u demokratskom okruženju nemoguće ljudima, pa i onima koji su s imbecilnim idejama »zalutali« u politiku, zabraniti govoriti. Ali je moguće da politički vrhovi, dakle najodgovorniji ljudi, ne završe svoj posao potpisivanjem spomenute Izjave. Tako su i mnogi lideri zemalja Europske unije smatrali da su završili posao oko Europskog ustava onog trena kada je tekst prihvatila Međuvladina konferencija, misleći da građanima njihovih zemalja nije potrebno dalje tumačiti o čemu se tu radi. Chirac i Balkenende su »odgovor« svojih Francuza i Nizozemaca dobili na referendumu.