O Ranku Marijanu ne znamo ništa osim da je bio umiješan u političke procese, izjavio je nezavisni saborski zastupnik Ivo Banac u raspravi u povodu prijedloga predsjednika Republike Stjepana Mesića da se Marijan imenuje na čelo Vrhovnog suda. Njegov saborski kolega Damir Kajin podsjetio je na Marijanove sporne presude zbog verbalnog delikta tijekom osamdesetih. Je li zbog svega toga Ranko Marijan nepodoban za najvišu poziciju u hrvatskom sudstvu? Je li on "politički sudac", ako je sudjelovao u političkim procesima, i vuku li se iza njega repovi koji su ga trebali diskvalificirati u kandidaturi za predsjednika Vrhovnog suda?

Ranko Marijan (51) najmlađi je sudac Vrhovnog suda. Njegova sudačka karijera doista je bogata: sudac Kaznenog odjela Općinskog suda u Zagrebu postao je davne 1982. godine. Šesnaest godina poslije prešao je na Županijski sud na kojem se zadržao tek dvije godine da bi se oprobao u političkim vodama — izdržao je godinu dana na mjestu zamjenika ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića. Nakon svađe s ministrom, vraća se na Županijski sud i prošle godine postaje sudac Vrhovnog suda. Poslije ostavke Ivice Crnića, kandidiran je za predsjednika Vrhovnog suda i za to je dobio podršku 35 od ukupno 42 svojih kolega sudaca.

Ovako opisana karijera zvuči doista impresivno, no svejedno tijekom saborske rasprave, iz Marijanova sudačkog ormara počeli su ispadati kosturi. Jedan od njih je i slučaj Saliha Zvizdića, novinara Vjesnika, kojega je Marijan 1987. godine osudio na novčanu kaznu od 50 tisuća jugoslavenskih dinara zbog članka u kojem je Momu Kapora nazvao "književnikom (po)četnikom". Novinar Zvizdić izvještavao je s proslave Vidovdana u Kanadi, gdje je književnik Kapor bio gost četničkog vojvode popa Đujića. Sudski proces izazvao je veliku pažnju, na zagrebački Općinski sud doputovala je čak i ekipa Televizije Beograd i Ranko Marijan na kraju je izrekao osuđujuću presudu. Na drugostupanjskom sudu ona je poništena jer je novinar Zvizdić donio mnoštvo dokumenata i fotografija dokazujući kako je imao podloge povezati Kapora sa četnicima.

No, krajem osamdesetih Ranko Marijan vodio je mnogo osjetljiviji proces. Osudio je Dobroslava Paragu, disidenta jugoslavenskog režima, nakon njegovih intervjua slovenskoj Mladini i Novoj reviji. Paraga je u javnosti prepričavao što je sve proživio na Golom otoku, optuživao upravu da ga je htjela ubiti i živoga ga zazidati. Ranko Marijan poslije je tumačio da je presudu izrekao u skladu sa zakonom i savjesti budući da se taj postupak nije bavio općim tretmanom zatvorenika na Golom otoku, već konkretnim Paraginim tvrdnjama. Za njih on nije imao dokaza, pa je morao biti sankcioniran prema odredbi o širenju lažnih vijesti. Osuđen je na uvjetnu kaznu zatvora od pola godine i tri godine zabrane javnog istupanja.

Na tom suđenju jedan od Paraginih branitelja, zajedno sa Srđom Popovićem iz Beograda i Stankom Klepom iz Kranja, bio je i zagrebački odvjetnik Slobodan Budak. Desetak godina poslije ponovno se sučelio s Marijanom u sudnici Općinskog suda, ovaj put u postupku protiv Instituta Otvoreno društvo i njegove ravnateljice Karmen Bašić zbog navodne utaje poreza. U oba slučaja Marijan je donio osuđujuću presudu.

"U oba slučaja izrečene su političke presude u političkim procesima", rezolutno je izjavio Budak za Slobodnu Dalmaciju, naglasivši kako su ta suđenja koja je vodio Marijan "predstavljala provedbu političkih zahtjeva". Na pitanje znači li to da je Marijan bio "politički sudac", Budak nije želio konkretno odgovoriti. "Za ta suđenja odabrana je osoba koja je uredno obavila posao", kratko je rekao.

Također, Budak nije želio jasno reći smatra li Ranka Marijana idealnim kandidatom za predsjednika Vrhovnog suda. "Ovisi što društvo hoće, što javnost hoće. Današnji političari nisu baš zahtjevni, vidite da su se oko Marijana složili i pozicija i opozicija", rekao je odvjetnik Budak, napomenuvši da ni među ostalim sucima nema baš dobrih kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Ipak, kao najveći kompliment Marijanu, Budak je naveo činjenicu da su u najtežim procesima njegove presude potvrđivane na višim sudovima.

Jedno od najtežih Marijanovih suđenja sigurno je bio i postupak iz 1998. godine u kojem je Ministarstvo obrane tužilo novinare Globusa Vladu Vurušića i Davora Butkovića zbog otkrića da se haaški bjegunac Ivica Rajić skriva o vojarni Duilovo u Splitu. Marijan je izrekao osuđujuće presude, istina uvjetne, ali obrana je tada smatrala kako je bilo dovoljno elemenata za oslobađajuću presudu. Iako Globusovi novinari nisu imali čvrste dokaze da je Rajić doista bio u Splitu, mogli su lako dokazati da se tih dana i Dario Kordić skrivao u Zagrebu, pa je tako mogla opstati teza da MORH, odnosno Republika Hrvatska, skriva ratne zločince.

Međutim, iste godine Ranko Marijan proslavio se oslobađajućom presudom Davoru Butkoviću u čuvenom procesu u povodu tužbe svih članova hrvatske Vlade zbog objavljivanja izvještaja američke agencije Kroll o kreditnom rejtingu Hrvatske. Vlada je u tom izvještaju optužena za korupciju i utjecaj organiziranog kriminala, a njezinih 22 ministara na čelu s premijerom Zlatkom Matešom učinilo je neviđen presedan i zajedno tužilo novinara koji je taj izvještaj objavio. Suđenje je započeo sudac Mittermayer, ali je nakon zahtjeva obrane za izuzećem na sudačko mjestu zasjeo Ranko Marijan. Već na prvoj glavnoj raspravi izrekao je oslobađajuću presudu, zahvaljujući tome što je već prije službeno zatražio Krollovo izvješće, provjerio njegov kredibilitet i zaključio da ga je Globus imao pravo objaviti.

Na tim slučajevima bilo je vidljivo da se Marijan uvijek držao zakona, ali, kažu neki odvjetnici, još je važnije od toga da je promatrao širi društveni kontekst. U tome je, tvrdi se u odvjetničkim krugovima, najveća Marijanova preporuka za predsjednika Vrhovnog suda. On je najobrazovaniji hrvatski sudac, ne samo u pravnim nego i u politološkim i filozofskim aspektima. U stanju je svaki slučaj razmotriti mnogo šire od pukih pravnih normi i pristupiti mu fleksibilnije od krutog slova zakona.

Nema sumnje da iza svakog suca s bogatom biografijom i, još više, s biografijom čovjeka koji se nije libio prihvatiti se najosjetljivijih predmeta, ostaju brojni slučajevi koji se u situacijama poput ove mogu upotrijebiti protiv njega. Dok mu Banac, Kajin, a naročito Slobodan Budak, zamjeraju da je vodio političke procese, Marijanovi pobornici podsjećaju da on tijekom osamdesetih godina nije mogao suditi po američkim, nego samo po jugoslavenskim zakonima. I da tijekom devedesetih nije mogao zanemariti činjenicu da je Institut Otvoreno društvo dio primanja isplaćivao preko računa, a drugi dio na ruke. To što se Tuđmanova vlast na taj način željela obračunati sa Sorosovim društvom, nije stvar pravne, nego političke interpretacije.

Kako god bilo, Ranko Marijan stoji iza svake svoje presude, bez obzira kako ona poslije bila tumačena. Nije se nastojao svidjeti politici iako je puno puta bio prisiljen suditi po njezinim zakonima. Novinare je jednom osudio, a drugi put oslobodio uz obrazloženje koje će ući u anale zaštite slobode informiranja u modernoj Hrvatskoj. Obično se slijepo držao zakona, da bi već drugi put podigao povez s očiju i uzeo u obzir šire društvene horizonte. Zbog svega toga, doista je bilo iluzorno očekivati da bi sudac ovakve karijere mogao dobiti konsenzualnu podršku u Hrvatskom saboru. Shvatio je to i sam Marijan i zahvalio se Predsjedniku države na kandidaturi. Druge prilike, kažu njegovi poznanici, neće biti.