Prije nekoliko godina na ulici me zaustavio čelnik jedne tada parlamentarne stranke i pozvao u svoje obližnje sjedište. Tamo mi je bez puno okolišanja ispričao kako više ne vidi smisao postojanja te stranke i da mu je stoga namjera da je pripoji HDZ-u. Spominjao mi je da je svoj plan već izložio Ivi Sanaderu, ali i da u stranci nailazi na izvjesne otpore takvom aranžmanu. Bilo mu je stalo da se ta priča pojavi u javnosti i dogovorili smo se da ga citiram kao izvor blizak vodstvu stranke. Nakon što je tekst ugledao svjetlo dana, čovjeka su zvali iz Hine da im potvrdi sva ta nagađanja, no on im je kazao da su to izmišljotine usmjerene na podrivanje stranke koja je baš sada u usponu, i tako dalje, i tako dalje. Hina je objavila njegov demanti, a dotični mi je objasnio da je zbog niza još nedefiniranih okolnosti morao tako reagirati. Premda me na taj način prilično diskreditirao, nisam mu u novinama odgovorio, niti sam se posebno naljutio na njega. I poslije te epizode ostali smo u dobrim odnosima. Jednako sam se ponašao i u još dosta sličnih slučajeva, nisam polemizirao s ljudima koji su negirali izjave koje su mi dali dan ranije pri punoj svijesti. Ako političari žele sami sebe demantirati, neka im to zadovoljstvo, a na javnosti je da presudi koliko su uvjerljivi u tome.

I kad je sisački župan Đuro Brodarac neki dan opovrgnuo da mi je početkom prošlog tjedna govorio kako koalicija predvođena SDP-om Sisačku županiju pretvara u prvu srpsku županiju u Hrvatskoj zato što će ubuduće čelne dužnosti obnašati pripadnici srpske nacionalne manjine, nisam namjeravao objaviti pojedinosti o tom našem spornom razgovoru. Brodarac nakon 12 godina silazi s vlasti, Sanaderu k tome s raznih strana stižu zahtjevi da tog veterana HDZ-a zbog njegovog nacionalističkog ispada izbaci iz stranke i Brodarac se u tim uvjetima pokušava nekako iskobeljati iz crne rupe u koju je upao. Što ću mu još ja, mislio sam, otežavati situaciju, pa makar je doveo u pitanje moj profesionalni kredibilitet. Pogotovo što je i mene, a čini se usput i sebe samog, preko telefona nastojao uvjeriti da mi ništa od spomenutog nije rekao. Očito je da Brodarac ima zaista velikih problema. I političkih i nekih drugih.

Točna je Brodarčeva tvrdnja da sam ja jedini novinar koji je tog fatalnog utorka kontaktirao s njim. Prethodnog dana predsjednik SDP-a Ivica Račan izjavio je novinarki Jutarnjeg lista Nataši Božić da HDZ u Krapinskoj i Sisačkoj županiji vrši pritisak na vijećnike HSU-a da prijeđu na njihovu stranu i pored potpisane koalicije sa strankama lijevog centra.

– Znam, Europa i to, ali napiši da se Sisačka županija pretvara u prvu srpsku županiju u Hrvatskoj. Županica Lovrić je Srpkinja, dožupan Mladenović je Srbin, a i predsjednik županijske skupštine Meandžija je Srbin. Zahvaljujući HSU, nacionalna manjina je došla na vlast u našoj županiji... govorio je Brodarac na moje veliko iznenađenje i još spomenuo i maramicu svilenicu i sve ono ostalo što je izašlo u novinama.

Kad sam završio razgovor s njim i novinarima ispričao što mi je sve kazao, oni tu izjavu zbog njezine delikatnosti nisu samo tako htjeli preuzeti. Ponovo sam nazvao Brodarca i priopćio mu da je sa mnom još nekoliko novinara koji su zainteresirani za njegovu reakciju i da ću im ja, ako se slaže, reći što smo nas dvojica razgovarali. Nije imao ništa protiv i to je cijela istina o »orkestriranoj i dirigiranoj kampanji«.