Grandić je u zatvoru već četiri i pol godine pa nakon smanjenja kazne može teoretski i odmah biti pušten na slobodu. Naime, kako je u zatvoru već proveo znatno više od trećine kazne ispunjen je i zakonski minimum pa sada može tražiti i puštanje na uvjetni otpust iz zatvora. Hoće li se i to dogoditi (i kada) zasad je neizvjesno. Saznajemo da se Grandić još uvijek nalazi u zatvoru u Puli, gdje služi kaznu koju mu je izreklo vijeće Županijskog suda u Rijeci. O puštanju na uvjetnu slobodu odlučuje zatvorska uprava, a odluka se temelji na dosadašnjem ponašanju osuđenog u zatvoru i ostalim okolnostima.

Naši izvori tvrde da uz ova pomilovanja obično ne idu obrazloženja odluke pa se još ne znaju izravni razlozi odlučni Komisiji za pomilovanja i Predsjedniku Mesiću. Razlozi se mogu naslutiti jedino iz onoga što je Grandić navodio u molbi za pomilovanje. U molbi je kao glavni razlog naveo da je neko vrijeme nakon što je završio u pritvoru saznao da je žena potpuno zapustila odgoj njihova malog sina. Iz zatvora je odmah zatražio razvod i preko suda tražio da se slučaj istraži i dijete oduzme majci.

Postupak je potvrdio zanemarivanje, dječak je na koncu oduzet od majke i smješten u dom. Grandić je postao jedini roditelj koji se o njemu brine, a sutkinja Šarić mu je omogućavala susrete dok je bio u zatvoru u Rijeci. Sve je to u molbi naveo Grandić moleći da se kroz pomilovanje pomogne i njegovu sinu. Inače u toj vrsti molbe više se ne navode razlozi iz sudskog postupka jer je to sve utvrđeno, već samo novi socijalni i drugi momenti. Navedeno je da Grandić do ovog suđenja nikad nije imao problema sa zakonom.

Trojica iz gospićke skupine osuđeni su u Rijeci jer je na dugom i temeljitom suđenju utvrđeno da su Tihomir Orešković i Mirko Norac u listopadu 1991. dogovorili i naredili zatočenje i likvidaciju najmanje 50 civila, uglavnom srpske nacionalnosti, s gospićkog i perušićkog područja. Stjepan Grandić je kao tadašnji zapovjednik perušićke vojarne zatočio civile u vojarni, organizirao te proveo likvidaciju dvadesetak civila na Lipovoj glavici, tvrdila je optužnica. Tihomir Orešković je okarakteriziran kao glavni pokretač tih crnih događaja u Gospiću, Norac kao čovjek koji je to s njim dogovorio i pripremio, a Grandić neposredno izveo. Riječku presudu i kazne prije godinu dana potvrdio je i Vrhovni sud, a odmah nakon pravomoćnosti Grandić je podnio molbu za pomilovanje, na što je imao pravo jer je već tada u zatvoru proveo više od trećinu kazne.

Na suđenju, a i u žalbi na riječku presudu, Grandić i njegov odvjetnik među olakšavajućim okolnostima podsjećali su da je Grandić jedini u istrazi priznao zločine, opisao događanja u Perušiću i na Lipovoj glavici, pomogao u rasvjetljavanju slučaja i iskazao kajanje te da je on ustvari izvršavao zapovijedi. I optužnica je navodila da je Grandić zatočio civile i odveo ih na likvidaciju po Norčevoj zapovijedi, ali to ga nije oslobađalo odgovornosti, jer takvu zapovjed vojnik mora odbiti. Na suđenju i u kasnijoj žalbi posebno, bavio se i samom likvidacijom tvrdeći da nije bio glavni i nije zapovijedao strijeljanjem. U tijeku suđenja isticao je da je neke od zatočenih spasio pustivši ih iz zatvora, posebno jednu ženu s djetetom te da i prije tog događaj u njegovoj zoni odgovornosti nije stradao ni jedan Srbin.