To je ta logika: ako Tito nije zločinac već posredni utemeljitelj hrvatske države, ako Josip Vrhovec zaslužuje mjesto za stolom predsjednika hrvatske države, ako Budimir Lončar nije sramotni hrvatski predstavnik u bivšoj državi već osoba dostojna mjesta Mesićeva savjetnika, onda kadar poput Ranka Marijana treba istom političkom logikom biti predsjednik Vrhovnog suda! Bez obzira na to što je ne 50-ih nego krajem 80-ih godina osudio Paragu zbog njegova opisivanja stanja na Golom otoku!

Kako mi nemamo povijesno stigmatiziranu komunističku fazu od 1971. do neovisnosti, već se tom dobu i danas pišu ode i himne, budući da to razdoblje nije kvalificirano kao mračno doba hrvatskih komunista, a na stup srama nisu pribijeni novinari koji su primjerice tih godina nekim svojim kolegama ispisali "doživotnu zabranu bavljenja novinarstvom" i to samo zato što su bili prohrvatski orijentirani (primjerice Džebi i Freundlichu), budući da u stotinu intervjua većina novinara koji ih s Račanom "smiju" raditi pažljivo izbjegavaju i jednu riječ o njegovoj ulozi u toj fazi, mi živimo u moralno izopačenoj realnosti. Budući da je vješto prešućeno što se sve događalo u 20 godina hrvatske šutnje, moglo se dogoditi da bez obzira na svoju ulogu u sudskim procesima studentima tih godina Žarko Puhovski danas postane mjera ljudskih prava!

Sve se to događa stoga što nismo proveli nikakvu lustraciju, pa su brojni apologeti komunizma postali glasni Europljani. Ali, zašto se onda uporno preskaču čak dvije rezolucije Europskog parlamenta koje eksplicitno komunizam i nacizam izjednačavaju kao totalitarne ideologije tražeći u tom smislu lustraciju? Idemo li u Europu ili u ovoj općoj retromaniji držimo da osoba koja je bila kadra kažnjavati već i svjedočenje o jednom komunističkom logoru može sutra djelovati u duhu spomenutih europskih rezolucija? Naime, idemo se dogovoriti: idemo li mi doista u Europu ili od hrvatske države nastojimo napraviti "bivšu jugoslavensku republiku Hrvatsku"?