»Au, baš ste ga upakovali«, rekao je jedan od ljudi koji je u rukama držao lopatu. Na tlu je ležao čovjek omotan selotejpom od glave do pete. Jedva je disao, a nos i usta bili su mu izobličeni pod debelim slojem prozirne ljepljive trake ispod koje je djelomice provirivala sijeda kosa. Postavili su ga u klečeći položaj s rukama vezanim na leđima. Šake su mu bile crvene i natečene jer je žica bila divljački utisnuta u meso. Njegova trenerka i tenisice privukli su pozornost te čudne družine u podnožju Fruške gore: »Vidi kako je opremljen. Ima li to Nike-patike?!«

Iako su svi bili u civilu poput nedjeljnih rekreativaca u prirodi, podjela zadataka govorila je da ne pripadaju kakvoj sportskoj organizaciji. Bili su podijeljeni u tri tima. Tim A presreo je usamljenog džogera u Košutnjaku tog 25. kolovoza 2000. godine. Zgrabili su ga i uvukli u kombi. Tim B bio im je u pratnji i osiguravao put do Fruške gore do koje su se dovezli u rekordnom roku. Tim C bio je zadužen za doček i »tehničke detalje«. Nije smjelo biti pogreške. Niti jedne jedine.

Jer, upakirani čovjek bio je dragocjeni plijen. Sada je klečao na rubu vlastita groba, stenjao i pokušavao govoriti. Zadnje minute svog života proveo je gušeći se, na granici svijesti. Je li shvaćao tko ga je oteo? Je li u tim snažnim mladim ljudima kratke kose i opakog pogleda prepoznao »crvene beretke« Jedinice za specijalne operacije, kojima je inače zapovijedao Milorad Ulemek Legija? Na Slobodana Miloševića je sigurno mislio.

Kako se samo u njemu prevario. Osobno ga je lansirao u politiku, štitio mu i leđa i bokove. Ušutkavao je njegove protivnike. Nije poslušao niti jedan razumni savjet dobronamjernih suradnika i prijatelja. Vjerovao je svom Slobodanu. »Ljudi, kako ne vidite. On mi je kao brat. On je jamac jedinstva naše partije u sljedećih 25 godina«, znao je primjećivati nakon dugih i zamornih partijskih sjednica.

U jesen 1987. godine Milošević je u tom završnom obračunu otpuhnuo Ivana Stambolića kao div patuljka. Zasjeo je na njegovo mjesto i poveo »nebeski narod« u sasvim drugom smjeru od onog za koji se unutar jugoslavenske federacije zalagao umjereniji Stambolić.

Trinaest godina kasnije Slobodan Milošević ponovno se sjetio Ivana Stambolića. Čim je Stambolić javno progovorio i dao naslutiti da će na skorim izborima možda postati vođa ujedinjene srpske opozicije (DOS) i njezin predsjednički kandidat, Slobodan Milošević je odmah reagirao. Ionako ga je cijelo vrijeme nosio negdje u glavi, pribojavajući ga se i u godinama kada je njegov bivši partijski šef bio samo glasni kritičar režima i ništa više.

Jedinica za specijalne operacije i Legija shvatili su što trebaju napraviti. Njihov gazda obavljao je političke, a oni fizičke likvidacije. Svakodnevno rekreativno trčanje po parkovima Beograda odredilo je jednu od najsurovijih sudbina nekog političara u novijoj srpskoj povijesti.

Klečeći i drščući ispred svoje rake, Ivan Stambolić je na kraju morao slušati prijezirne komentare svojih krvnika. »Zar je to on? Vidi kako se trese«. Najmlađi među Miloševićevim paravojnicima prišao mu je s leđa, raširio noge iznad njega i držeći ga s dvije ruke prislonio mu pištolj velikog kalibra u potiljak. Ispalio je samo dva hica, onako kako su to naučili svi Miloševićevi »specijalci«.