Hrvatska bi trebala do srpnja napraviti značajan pomak u slučaju Gotovina, jer će sljedeći termin za razgovore o eventualnom početku pregovora biti tek u listopadu, slažu se europski diplomati. Hrvatska će, uostalom kao i Turska, kao tema biti izbjegnuta već na summitu šefova država i vlada EU-a koji se danas i sutra održava u Bruxellesu. Uoči sastavljanja dnevnog reda summita bila je pripremljena jedna rečenica, koja je apostrofirala "kandidatkinje", i u kojoj se podsjećalo na potrebu ispunjavanja svih uvjeta kako bi započeli pregovori. No, kako se izaslanici članica nisu mogli složiti hoće li ta rečenica "poslati pozitivnu ili negativnu poruku" Ankari i Zagrebu, od nje se odustalo. Za Hrvatsku do daljnjega vrijedi ono što je rečeno u zaključcima Vijeća ministara, a najvažnije je da bi, sad je to već notorno, rješenje slučaja Gotovina nesumnjivo otvorilo vrata za pregovore.

No, činjenica je da bi problemi uistinu bili mnogo manji ako se do sredine srpnja, kad se u Engleskoj održava prvo Vijeće ministara pod britanskim predsjedanjem, dogodi nešto konkretno, što bi dalo argumente u ruke zagovarateljima otvaranja pregovora s Hrvatskom. Dođe li do napretka, Britanci bi rado otvorili pregovore, jer svaka zemlja koja predsjedava Unijom želi iza sebe ostaviti rezultate - zato je i Luxembourg bio tako zapeo za hrvatski dosje, koji sada predaje drugima. Da Britancima, kojima za razliku od Luxembourga Hrvatska nije prioritet, ipak nije strana pomisao da otvore pregovore, vidi se po tome što je još u ožujku Jack Straw rekao Luksemburžanima - ožujak je prerano, ali srpanj bi mogao igrati... Naravno, isključivo ako do tada bude rezultata. Ukoliko ne, čekamo jesen, s tim da u rujnu nema nikakva sastanka na visokoj razini.

Ali, kako je ranije obećano i predviđeno, 3. listopada otvaraju se pregovori s Turskom i to ukoliko Ankara prizna Cipar u formulaciji zadovoljvajućoj za EU. (Radi se o tome da priznanje Cipra Ankara zbog domaće javnosti želi amortizirati domaćim parlamentarnim deklaracijama, ali EU želi da priznanje baš odjekne). Ako na to Ankara pristane, a hoće, ništa više, čini se, ne može zaustaviti otvaranje pregovora s tom zemljom. Ankara je ispunila toliko uvjeta, s ovim kardinalnim, priznanjem Cipra, a taj joj je uvjet bio postavljen zato da ga ne ispuni, da EU više nema kud. Ali, da bi se umirila europska javnost, koja je, kako su pokazale i analize referenduma, listom protiv turskog pristupa, Unija će se pozvati na formulaciju da su pregovori "proces koji ima otvoren kraj", da, dakle, članstvo na kraju tog procesa nije zajamčeno. A što ako se to, tom prilikom, dogodi i Hrvatskoj - jer kako bi to izgledalo da Turska ima "otvoreni kraj", a Hrvatska obećanje ulaska, onakvo kakvo su imale zemlje primljene prošle godine.

Težinu situacije oko Hrvatske ilustrira izjava mađarskog ministra vanjskih poslova Ferencza Somogyja mađarskim medijima poslije ministarskog sastanka da je zadovoljan luksemburškim zaključcima ministara o Hrvatskoj, već radi toga što to znači da "proširenje ostaje živo". Dakle, odvjetnici Hrvatske bili su zadovoljni ovim minimumom i smatraju prilično velikim uspjehom što su - osim tužiteljičinih "tri do četiri mjeseca" (što bi se poklapalo s otvaranjem turskih pregovora) - uveli i srpanj kao datum ponovne revizije hrvatskog dosjea.

Iz luksemburških krugova, pak, opet se čuje ponovljeno žaljenje zašto Zagreb nije odmah ozbiljno shvatio situaciju i odmah, na početku njihova vrlo prijateljskog predsjedništva, prionuo akcijskom planu. Opet se ponavlja, vrlo pristojno izražena, i vrlo neformalna, ali ipak kritika, da je Hrvatska radila a manje lobirala i preračunavala koliko je zemalja za nju, a koliko protiv, da bi to bilo mnogo učinkovitije.