Anto Đapić ostvario je svoj san. Postao je gradonačelnik grada iz kojeg je krenuo u politiku, korak po korak se uspinjući do stolice prvog čovjeka Osijeka. Ni višestruki saborski zastupnički mandat niti moguća ministarska fotelja u nekoj eventualnoj budućoj koalicijskoj vladi HDZ-a i HSP-a, nemaju vjerojatno tu težinu (niti mogu ponoviti ushit) kao činjenica da je član HSP-a konačno postao gradonačelnik jednog hrvatskog grada koji ima više od desetak tisuća stanovnika.

Postizborni osječki politički inženjering učinio je doduše svoje. Ali, svejedno, uspon HSP-a posljednjih godina dolazi na naplatu. U tome im je, bez sumnje, pomogao otklon HDZ-a od radikalne retorike i euroskepticizma, takozvani sanaderovski obrat, koji im je otvorio prostor za pobiranje i glasova nezadovoljnih dojučerašnjih birača HDZ. Ali, nešto su učinili i sami, »redizajnirajući« stranku i stranački program, te gurajući u prvi plan manekene novog HSP-a: Tončija Tadića i Miroslava Rožića.

U ovoj su stranci posljednjih godina uložili silni trud da razuvjere domaću i međunarodnu javnost u to da su i dalje »stranka opasnih namjera«. No, svako malo im zna »pobjeći« poneka politički nekorektna izjava, prije svega kada je u pitanju srpska manjina. Jedan od čelnika stranke, saborski zastupnik Pero Kovačević pred nekidan se brani da nije u pitanju njihov stav prema srpskoj manjini u cjelini nego prvenstveno prema SDSS-u u čijem vodstvu se navodno nalaze i ljudi koji su obnašali visoke funkcije u nekadašnjoj »krajinskoj vlasti«.

Kovačević kao zastupnik bi, međutim, morao znati da se nikome ne može nametnuti stigma »neprijatelja Hrvatske« ako nije dokazano da je i djelom učinio nešto nezakonito protiv svoje domovine. I drugo, što je za ovu priču mnogo značajnije, takve poruke pravaša kao pojedinaca ili samih tijela HSP-a u biti neće posebno pogoditi ljude na koje se odnose, ali bi među pripadnicima srpske manjine, pogotovo ako se učestalo ponavljaju, mogle produbljavati osjećaj nepovjerenja i nesigurnosti, što za Hrvatsku kao političku zajednicu (u kojoj Hrvati, Srbi i svi ostali njeni državljani moraju biti ravnopravni) niti je dobro niti produktivno. O tome svaka ozbiljna stranka u Hrvatskoj, a HSP tvrdi za sebe da to jest, mora voditi računa.

Preko 100 tisuća Srba vratilo se posljednjih godina u Hrvatsku i još ih nekoliko desetaka tisuća želi vratiti. Neće svi kao skupina koja je jučer krenula na put u svoju domovinu pjevati »Lijepu našu« (oni kojima se to čini patetičnim neka zamisle što znači vraćati se svom domu nakon godina izbjeglištva, razočaranja i neprihvaćanja u drugoj sredini), ali i oni imaju pravo na svoje hrvatske snove kao i Đapić i pravaši. Na snove o životu i stvaranju u vlastitom domu u svojoj domovini, u kojoj su se rodili i kojoj kulturološki pripadaju.

Kao prvi HSP-ovac na čelu jednog velikog grada, k tome još i predsjednik stranke, Anto Đapić ima stoga veliku odgovornost dokazati da se ova stranka doista promijenila, da je doista državotvorna u smislu jednakog tretiranja svih državljana bez obzira na etničku pripadnost. Neće, naravno, Đapić iz Osijeka rješavati probleme u Petrinji, Pakracu ili Kninu, ali može svojim nastupom i autoritetom širiti pozitivne vibracije diljem Hrvatske te razuvjeriti, primjerice, Milorada Pupovca i ostale koji još uvijek sumnjaju u namjere ove stranke da za HSP više ne važi ona narodna da »vuk mijenja dlaku ali ne i ćud«.