Jučerašnji će dan ući u povijest hrvatskog višestranačja, a posebno dviju stranaka: SDP-a i HSP-a. Velikogorički brak ove dvije stranke (uz »kumstvo« HNS-a, HSLS-a i HSS-a) neki će nazvati katastrofom, podjednako za SDP kao i za HSP, a drugi tek prostim slijedom zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni na kojoj je sve postalo moguće. Doista, što će na ovo reći birači jedne i druge stranke teško je pretpostaviti. Pitanje je jesu li oni prije izbora razmišljali o ovoj postizbornoj opciji, odnosno bi li strankama za koje su glasali dali mandat za međusobno udruživanje.

No, kako god okrenuli, i na lokalnoj i na nacionalnoj razini za političku je dinamiku produktivnije ako postoji više političkih opcija i ako koaliraju bliske stranke. Birači će to bolje razumjeti, pače i podržavati (jer u protivnom nemaju razloga izaći na birališta ako postaje svejedno kome se priklanjaju), a prevelike razlike među strankama mogu se, kad-tad, pokazati nepremostivima kada su u pitanju različiti pogledi na rješavanje pojedinih problema ili čisto iz ideoloških razloga. Čak i onda kada na osobnoj razini među političarima nema animoziteta.

Na istoj sjednici velikogoričkog Gradskog vijeća na kojoj je SDP napravio »izuzetak od pravila« (Račan), a Đapić zasad šuti, proslavio se i ministar Ivan Šuker. Nezadovoljan rasporedom mjesta u odborima, no prije svega iziritiran činjenicom da je HDZ kao relativni pobjednik izbora u Velikoj Gorici ostao u opoziciji, ustvrdio je da je »velikogorička petokraka napravila nasilje nad demokracijom« te da najjača stranka u zemlji i ovom gradu ne može poristati na mrvice. »Ne možemo dozvoliti da se našu pobjedu marginalizira po starom autokratskom sustavu«, kazao je Šuker i odveo hadezeovce izvan vijećnice.

Šteta što Šuker tako nešto »principijelno« nije govorio povodom događanja u Kninu kada se konstituirala tamošnja vlast ili svugdje ondje gdje je HDZ uz pomoć nekih drugih stranaka ostavio u opoziciji (s »mrvicama«) stranke ili koalicije koje su također ostvarile relativnu pobjedu. To bi mu svakako dalo pravo da se etablira kao moralni autoritet. Ovako, i kada je u pravu njegove riječi djeluju šuplje i licemjerno jer nisu potkrepljene vjerodostojnim političkim ponašanjem čitave stranke.

Slavko Linić i Zlatko Komadina u ime SDP-a najavljuju prijedlog promjene izbornog zakona (usput rečeno, kojeg je 6. travnja 2001. godine izglasala upravo koalicijska vlast sa SDP-om na čelu) kako bi se spriječili »izbori poslije izbora«. Međutim, nema tog idealnog zakona koji bi spriječio postizborna pretrčavanja i »neprincipijelno koaliranje« ukoliko same stranke ne porade više na unutrašnjoj demokratizaciji i poštivanju demokratskih pravila igre. Zadnji je čas za preokret. Jer, samo smo korak do potpunog političkog bordela i totalne rezignacije biračkog tijela koje s gađenjem gleda što se zbiva ovih dana.