Slobodna Dalmacija: 20. 06. 2005.
KOLAPS SUMMITA U BRUXELLESU TRESE STARI KONTINENT
Blair srušio temelje EU-a
Europska unija će opstati. Opstat će i euro, ostat će cijela gusta mreža veza koje se uopće ne vide, ali koje dnevno funkcioniraju. Ali, ono što je bila Europa 50 godina, Europa određenih vrijednosti, ta je Europa potresena do svoje srčike
Iz Bruxellesa: Ines SABALIĆ
BRUXELLES - Tony Blair, jedini "jaki čovjek" Europe, uskoro će sjesti na užarenu stolicu predsjedatelja Unije. Britanski premijer živi u nadi da će se za dva tjedna, kad njegova zemlja preuzme šestomjesečno vodstvo, situacija malo smiriti. Ali, nakon kolapsa dvodnevnog europskog summita već su počele porazne analize njegove uloge, a kritike se vide i u dijelu britanskog tiska.
Neki već sada govore da Tony Blair u četvrtak i petak nije došao u Bruxelles da bi obranio rabat, nego da bi srušio summit. Kao argument, uzima se da rabat u vrijednosti od četiri do pet milijardi eura — koji Britanija godišnje dobiva iz Bruxellesa na ime jednog ranijeg dogovora, a koji je branio Blair — nije toliko velik da nije moglo doći do popuštanja. To dokazuje i inicijativa poljskog premijera Mareka Belke koji je u ime deset novih članica ponudio Blairu da će se siromašne zemlje odreći dijela svojih sredstava u ime Velike Britanije; Blair je odgovorio da nije pitanje novca, nego "principa". A princip je da je nastojao srušiti plan europske poljoprivredne politike.
Podsjetimo da poljoprivredni fond EU-a iznosi čak 40 posto cjelokupnog europskog zajedničkog proračuna, i da se raspodjeljuje na samo pet posto stanovištva EU-a (toliki je udio poljoprivrednika), a da od tog fonda najviše ide bogatoj Francuskoj. Dakle, nije da Blair nema argumenta. Ali, Blair je 2002. potpisao i složio se s takvom poljoprivrednom politikom, da bi tri dana prije summita najavio njeno rušenje. To tako u EU-u ne ide.
Kolaps summita je strašna vijest u Uniji. Političke klase u državama članicama su s pravom uplašene i u medijima su počele projekcije, u ovom trenutku uglavnom pesimistične, budućeg razvoja Unije.
Europska unija će opstati. Hrvatska će se imati kome pridružiti, ako to nekoga brine. Opstat će i euro, ostat će cijela gusta mreža veza koje se uopće ne vide, ali koje dnevno funkcioniraju. Ali, ono što je bila Europa 50 godina, Europa određenih vrijednosti, ta je Europa potresena do svoje srčike.
Europa je to što jest u prvom redu zato što se uvijek znala i mogla dogovoriti. Dogovor, kompromis, to je srž Europe. Ta organizacija i jest toliko kontradiktorna, nesavršena i nejasna, jer je temeljena na nizu kompromisa. Luksemburški premijer Jean Claude Juncker spremio je u maratonskoj sjednici nekoliko ponuda za Blaira, nekoliko paketa kompromisa. Ono što je neviđeno u Bruxellesu jest da su svi oni odbijeni. Naime, na ovakve skupove nikada se dosad nije dolazilo bez spremnosti na popuštanje.
Chirac se, uza sve brojne mane, ipak na kraju prestrašio toga da summit propadne, te je pristao na dogovor koji ga je, da je prihvaćen, mogao jako skupo stajati kod kuće. Španjolska i Švedska, zemlje koje su stajale zbog svojih razloga uz Blaira, također su se preplašile sveeuropskih konzekvenkcija i bile spremne na dogovor. Svi, osim Blaira i nizozemskog premijera Balkenedea. No, Blaira je interesiralo samo to da odnese kući milijardu i pol eura godišnje, i nije mu bilo stalo odakle će ih uzeti, da li od Njemačke ili poljskih seljaka; njega se moglo slomiti dobrom ponudom. Oni koji su imali priliku proviriti i vidjeti atmosferu oko sastanka kažu da je 50 godina pažljivo građena bruxelleska diplomacija i cifrasti protokol u trenu bio izbrisan dok su se Blair i Chirac svađali.
Blair se, međutim, nada da njegova koncepcija Europe, ako se i ne sviđa svima, ima odjeka "među ljudima". On računa na svoje uistinu brojne saveznike koji žele jaču, snažniju, efikasniju Europu slobodnog tržišta, spremniju na odgovor globalnim izazovima. Ali, kako će to postići, nakon što se posvađao sa svakim u selu, veliko je pitanje. Morat će surađivati s liderima koje je napravio, kolokvijalno rekavši, budalama, a oni mu mogu osigurati jako nezgodno razdoblje na predsjedničkoj stolici.