Jer, zlatno doba svake vlasti, prvih šest do dvanaest mjeseci, potrošeno je praktički uzalud. Kao ni Račan, ni Sanader nije imao snage povući najnepopularnije političke mjere, mjere štednje, u vremenu neposredno nakon izborne pobjede, kad su birači skloniji praštanju. Stoga mirovine mora obuzdavati, a zdravstvo komercijalizirati sad, pod pritiskom EU i MMF-a. A sad će na tome platiti krvavi danak u glasovima, jednak onome koji ga čeka zbog neuspjeha projekta EU, makar HDZ doista nije jako kriv što EU ima teških unutarnjih problema.

Sanader, dakle, unatoč iritantno nesposobnim vođama oporbe, koji su se u stanju zakrviti i oko toga tko će biti predsjednik kućnog savjeta, zna da sat otkucava i da se mora nešto hitno poduzeti. I tako HDZ razmišlja o zabrani predizbornog koaliranja, ili makar podizanju izbornog praga na osam (lista dvije stranke) ili 11 posto (tri ili više stranaka). Riječ je o tako očajničkoj mjeri da se strah od izbora u Banskim dvorima slobodno može okvalificirati kao panika.

Tom mjerom pokušava se, kao u Tuđmanovo vrijeme, ubiti gotovo sva oporba. Sve stranke, osim HDZ-a i drugova (SDP-a), bacile bi se u borbu za opstanak. Prag od pet posto nije lako samostalno preći, zato se mnogo stranaka odlučuje na predizborno koaliranje. Ako se prag još podiže, koalicije postaju krajnje riskantan posao. No, stvari postaju još bolje za HDZ – glasovi koji zbog (pre)visokog izbornog praga propadnu – pišu se uglavnom najjačim strankama. Ukratko – zavrni vratom malima i nahrani se njihovim glasovima – to je očajnička taktika koju Sanaderovi stratezi pripremaju za ostanak na vlasti.

Radi se, nadalje, o još jednom pokušaju pravljenja javnosti blesavom, u čemu je ova vlast doktorirala. Kao, ovim predizbornim restrikcijama će se izbjeći bizarna postizborna koaliranja koja jako idu na živce Europskoj komisiji. Naravno, dotična komisija o hrvatskim koaliranjima nije rekla ni »k«, a bizarne koalicije se ne izbjegavaju suspendiranjem demokracije.