Građani koji su se u anketama javnog mnijenja založili da Hrvatska ostane izvan Europske unije, mogu odahnuti. Zagreb i Bruxelles su u ovom trenutku tako udaljeni da ćemo se svi skupa i oni koji misle da je mjesto Hrvatske u Uniji, i oni koji se tome protive, najesti jako puno sira i vrhnja dok se ta udaljenost opet ne smanji.

Trebalo je biti ispred bruxselleske palače Vijeća ministara prvi dan summita i vidjeti indiferentna lica podvornika koji su u popodnevnim satima skinuli s jarbola ispred palače zastave dvije kandidatske zemlje, Turske i Hrvatske, svinuli ih, odnijeli pod rukom i spremili u bogzna koju ladicu. Navodno zbog potrebe da se posvete internoj europskoj debati oko zajedničkog proračuna, Predsjedništvo je otkazalo, inače procedurom utvrđene, redovne, sastanke s premijerima kandidatskih zemalja. Razlog koji je stajao iza toga jest da, na ovom teškom summitu, europski čelnici nisu mogli naći zajednički jezik u vezi s proširenjem, tako da ni Luxembourg, zapravo, nije imao što poručiti Ivi Sanaderu i Tajipu Erdoganu. Luksemburški premijer je dao na znanje javnosti da je unutar 25-orice vođena debata o daljnjem proširenju i da je bilo zemalja koje su pozivale na stanku, no da oko te teme nije došlo do međusobne sloge.

Francuska i Nizozemska, obavezene svojim referendumom, i ne taje da žele napraviti pauzu prije novih proširenja, i to onog koje se odnosi na Tursku i na zapadnobalkanske zemlje. Pariz, medjutim, smatra da Rumunjsku i Bugarsku treba, kako je obećano, primiti u Uniju. Austrija, pak, protivi se članstvu Turske, ali kako znamo, jako se zalaže za članstvo Hrvatske. Njemačka se u ovom momentu zalaže za proširenje kako je i najavljeno, ali na jesenskim izborima, Gerharda Schroedera će na mjestu kancelara, očekuje se, naslijediti Angela Merkel. Ona smatra da još najmanje godinu ili dvije treba pred vratima zaustaviti Bugarsku i Rumunjsku, dok ne ojačaju svoje privrede i učvrste reforme, da članstvo za Tursku ne dolazi u obzir, ali misli da je u redu da pregovori s Hrvatskom počnu što prije.

Uz to, igrač je također i Europska komisija. Mnogima se učinilo čudno što je jedan od najtvrđih protivnika otvaranja pregovora s Hrvatskom dok se Tribunalu ne izruči, dakle ne "locira", nego izruči, Ante Gotovina - upravo povjerenik za proširenje Ollie Rehn. U ranijoj, Prodijevoj Komisiji, tadašnji povjerenik proširenja, Guenther Verheugen, uvijek je bio na strani kandidata. Dakako, svima je jasno, kako u Hrvatskoj, tako i ovdje u Bruxellesu, da Sanader to ne može učiniti jer Gotovinu štiti javno mnijenje i opća antieuropska atmosfera. Odlično, misle u Bruxellesu, problem manje, jer da uhvate Gotovinu, onda bi pregovori morali početi. Verheugen je, bivajući na strani kandidata, provodio tadašnju strategiju koja se završila proširenjem na deset članica. Ollie Rehn štiti interese koje je sada Komisija protumačila kao zatvaranje granica na neko vrijeme i "pauzu za razmišljanje". Verheugen je bio motor koji je gurao proširenje, Rehn kontrolira da tempo ne bude prebrz, što se vidi i po tome da se zalaže za odgađanje davno dogovorenog roka primanja Rumunjske i Bugarske.

Do ovog summita, isključivo se Turska spominjala kao izvor straha francuskih i nizozemskih građana koji su glasali protiv Ustava jer se protive proširenju. No, od sada se, i Hrvatska, ili samo "balkanske zemlje", ili "Hrvatska i balkanske zemlje", navode kao neželjene. Uz njih, odmah se spominje i ambicija Ukrajine i, uskoro, Bjelorusije, da otvori pregovore. Od toga, europskim građanima, ali ne samo njima nego i političarima, diže se kosa na glavi. Oni sad najradije ne bi otvarali ovaj problem, pogotovo dok ne dođe do kvalitetnijeg suživota između starih i novih članica. U Francuskoj, za vrijeme kampanje za Ustav, antipatija protivnika Ustava ustremila se na "poljskog vodonistalatera", tj. radnika na crno koji, u toj percepciji, time što je jeftin, a nitko na granici nije spriječio da uđe, otima kruh iz ruku poštenom (i skupom, op.) francuskom vodoinstalateru... Jednostavno, nitko nije spreman da primi još siromašne europske rodbine pod krov.

Jasno, problem za Hrvatsku realno je mnogo manji nego za Tursku. Velika razlika jest da dvije zemlje imaju drukčiji "pregovarački okvir", odnosno strategiju pregovora. Turski pregovarački okvir pretpostavlja otvoreni kraj, odnosno, Ankara nema garanciju da će, čak i ako sve ispuni, ikada postati članica. Hrvatska nema tu skeptičnu klauzulu. Sve što mora Hrvatska napraviti jest da riješi problem Gotovine i to dovoljno kvalitetno da se time daju dobri argumenti u ruke članicama koje zagovaraju hrvatsko članstvo. Europska unija toliko je puta ponavljala da je jedina prepreka između pregovora i Hrvatske Ante Gotovina, da je posve sigurno, bez sjene sumnje, da bi morala otvoriti taj proces, ako Gotovina završi u Haagu.

Ali, ako se to ne dogodi, teško da će nam pomoći i tako moćni prijatelji kao što je Angela Merkel. Bilo tko da je na vlasti, Njemačka je uvijek bila na strani Hrvatske, osim zadnjih mjeseci, kad se Schröder bio iznervirao dokazima koje su mu podastrli Britanci, a koji su pokazivali da iz Zagreba nije dobivao informacije koje odgovaraju istini, a iza kojih je, među svojim europskim partnerima, stao sa svojom riječju. Ipak, Schröder je na nedavno završenom summitu, bio jedini od europskih lidera koji je uopće spomenuo "balkanske zemlje" kad se govorilo o proširenju. Naime, diskusija se vodila samo oko Rumunjske i Bugarske, a "balkanske zemlje" nisu bile nikom ni na kraj pameti.

Ima puno zemalja koje Hrvatskoj žele pomoći da pregovori počnu. Ipak, mora se shvatiti ono što nije bilo jasno Sanaderovoj vladi prošle godine, a to je da je dovoljno da jedna zemlja bude protiv - a pogotovo ako je to Britanija - da od pregovora nema ništa.