Posljednja izborna runda, a još više pregovaranje svih sa svakim koje je nakon toga uslijedilo, nametnuli su pitanje - tko vlada hrvatskim strankama? Jesu li stranački šefovi jedini koji odlučuju o svim detaljima iz života svojih stranaka, ili i oni imaju zamjenike, pomoćnike i ljude kojima vjeruju? Mogu li predsjednici stranaka, od SDP-a do HSP-a, zaista odlučivati o koalicijama, od Velike Gorice do Dubrovnika, i mogu li sve njihove odluke biti kvalitetne? Napokon, jesu li stranački lideri, koji su već godinama na čelu hijerarhije u svojoj stranci, istinski demokrati ili su prikriveni autokrati koji eliminiraju ne samo drukčije mišljenje nego i one koji ga izriču u redovima »njihove« stranke?

Pitanja su očekivana, jer smo svjedoci još do prije koji mjesec teško zamislivih pregovaranja, nagovaranja, pa i ucjenjivanja o podjeli vlasti u gradovima i županijama, kojima se bave, uglavnom, sami stranački predsjednici. To što u nekome gradu, općini ili županiji nisu bili godinama - možda i nikad - ne smeta im da sudjeluju u borbi za vlast u sredini. Neki su čak, kao Anto Đapić, uložili sav svoj ugled da bi postali gradonačelnik grada u kome petnaestak godina ne žive, dok drugi, poput Zlatka Tomčića, vode borbu do posljednjeg stranačkog člana za sudjelovanje u vlasti u npr. slavonskim županijama. Zar se nitko drugi u njihovim strankama odnosno ograncima na terenu ne može baviti pregovaranjem za lokalnu vlast? Ili se, barem u nekim strankama, svi plaše za svoje pozicije pa puštaju prvog čovjeka stranke da odlučuje po svome? Situacija je različita, naravno, od stranke do stranke, ali niti u jednoj nije obećavajuća. Ne samo da o svemu odlučuju predsjednici stranaka nego se stječe dojam da u nekima oni i nemaju - zamjenika. Formalno, zamjenici predsjednika postoje, ali riječ je o dužnosnicima čija stvarna politička moć, ugled u javnosti i sposobnosti nisu takve da bi mogle ugroziti »lik i djelo« prvog čovjeka stranke. Riječ je o, globalno rečeno, unutarstranačkoj demokraciji. Ako se u stranci vlada autokratski i s jednom glavom, teško će stranka u međustranačkim odnosima nastupati drukčije. Događaji nakon 15. svibnja - a osobito burna svađa partnera iz SDP-a i HSS-a - najbolje pokazuju o čemu je riječ. Dogovor koji su dva lidera postigli o koaliranju propao je zbog toga što je bio kabinetski. »Baza« je mislila jedno, a središnjice na Iblerovu trgu i u Zvonimirovoj drugo. Uz to, svatko je mislio da će onaj drugi popustiti, što bi pogodovalo njihovoj neizmjernoj taštini, a kad se to nije dogodilo, pale su teške riječi. Upravo je u toku postupak razvgrnuća drugog političkog braka račanovske ljevice i tomčićevske seljačke desnice.

Prije nekoliko dana, zanimljivo je, Ljubica Lalić, formalna Tomčićeva zamjenica, opovrgnula je kritike koje dolaze iz stranke da se u njoj vlada autokratski. Istodobno, njezin jedini šef, Tomčić, potvrdio je da namjerava ostati na tom mjestu te je, između redaka, potvrdio da će napustiti poziciju tek ako na sljedećim izborima stranka loše prođe. Tomčiću ne smeta raspad HSS-a u Slavoniji, pobuna bivšeg ministra Željka Peceka i to što su baš prebjezi iz njegove stranke omogućili recentne postizborne manipulacije. On je siguran na svome položaju jer ga - nakon svih lomova - nema tko zamijeniti. Šef HSS-a hladno najavljuje da će izbaciti iz stranke sve koji su prekršili dogovor, jer je jasno da strankom vlada samo on, uz pomoć nekoliko istomišljenika, ukrasa unutarstranačke demokracije.

U SDP-u na sličan način vlada Račan, i to već dvadesetak godina. On ima formalnu zamjenicu - Željku Antunović - no jasno je da u stranci ima moćnijih političara, koji bi ga mogli zamijeniti, ne samo dok je na odmoru nego i kad ode u mirovinu. U tome i jest problem - Račan ne pušta blizu stranačkog trona ambicioznog Milana Bandića, dok mu na mjestu predsjednika Glavnog odbora odgovara mirni Tonino Picula. Kao majstor kumrovečke škole političkog preživljavanja, Račan je uzor po kome bi svi drugi stranački lideri mogli graditi dugovječnost svoje karijere.

Stanje je nešto drukčije u HDZ-u, koji je u Tuđmanovo doba platio danak autokratskom vođenju. Možda je demokratičnije i u HNS-u, no njegovi čelnici zato nemaju volje podnijeti odgovornost za neuspjeh.

Jasno je da je unutarstranačka demokracija iznimno važna za demokratičnost političkog života. Ako čelnici koje smo imenovali ne mogu na demokratskim temeljima i načelu podjele odgovornosti voditi stranku, kako će onda voditi zemlju?