Hrvatska se ovih dana suočava s grubom stvarnošću: višegodišnja Vladina (i Tuđmanova, i Matešina, i Račanova, i Sanaderova), uglavnom iluzionistička i samorazarajuća (visoko precijenjenim tečaje, rasprodajom banaka, gušenjem industrije, mrvljenjem velikih poduzeća, prodajom tisuća nekretnina strancima itd.) politika priključivanja Evropskoj uniji doživjela je debakl koji se podudario sa Blairovim »ne« EU-ovoj proračunskoj politici i s francuskim »ne« na referendumu o ustavu Unije.

Čak nekoliko dana uoči tih – za hrvatsko priključivanje Uniji – tobože sudbonosnih dana, u Sofiji su pod kapom EU-Pakta o stabilnosti svi ministri zemalja Zapadnog Balkana potpisali izjavu kojom najavljuju skoro (najvjerojatnije, već od 1. siječnja 2007.) stvaranje balkanskoga trgovinskog bloka. U tu bi trgovinsku uniju zakoračile sve zemlje Zapadnog Balkana (dakle, Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija, Albanija, a možda čak i udaljena Moldavija), i to tako da, na primjer, Hrvatska, svojih 29 bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini sa zemljama u regiji, zamijeni jednim multilateralnim sporazumom koji bi bio uvod u iduće korake: uspostavu carinske i monetarne unije Zapadnog Balkana, a potom i u njezinu političku nadgradnju.

Kome je u strateškom interesu stvaranje te balkanske unije? U Sofiji su vodeći predstavnici Unije bili nedvosmisleni: multilateralni sporazum o slobodnoj trgovini i istim pravilima slobodne igre na prostoru od Sutle i Drave do Jadrana i planine Balkan u strateškom je interesu velikih zapadnih kompanija. Njima se danas pridružuju interesi devastiranih gospodarstava svih balkanskih zemalja, osim (zasad?) – Hrvatske. Samo je Hrvatska, čak i slovom svoga Ustava, još protiv stvaranja bilo kakvih novih balkanskih integracija te želi individualno u EU, ali je stavila potpis u Sofiji!

No, ta igra s hrvatskim razvojno-izvoznim interesima nije od jučer, nego seže još u početke srbijanske agresije iz 1991., kada je Evropska unija uvela embargo na izvoz oružja u Hrvatsku i BiH, ali ne i u Srbiju. Zatim je međunarodna zajednica odigrala niz zločinačkih uloga u Bosni i Hercegovini, što su kulminirale srebreničkim genocidom, ali i svojevrsnom kapitulacijom svih strana u američkoj vojnoj bazi u Daytonu. Na kraju su bombardirane Srbija i Crna Gora, postupno ograničeni svi vojni potencijali na prostoru Balkana te svim nasljednicama bivše SFRJ nametnuto da preuzimaju propise Unije, traže članstvo u EU-u i NATO-u, i privatizacijom državne imovine sve vrednije potencijale prepuste velikim zapadnim kompanijama i bankama. Ta igra još nije dovršena, ali su imalo bistrom umu valjda jasni i smjer i konačni saldo: Zapadni će Balkan vrlo skoro postati kolonija nekoliko velikih zapadnih kompanija i banaka koje će umrežiti cijeli taj prostor u svoj gospodarski i sigurnosni sustav.

Kolonija – što je taj pojam značio nekad, a što znači danas? Kolonija (lat. naseobina) je u antičko doba bila naselje građana neke države na osvojenoj zemlji (npr. grčka, rimska, fenička). Ubrzo se preobrazila u značenje posjeda, koji je osvojila neka sila, da bi iz njega crpila sirovine i robovsku radnu snagu. Nakon otkrića Amerike, kolonijalizam je postao ključnim dijelom vanjske i razvojne politike tadašnjih velikih sila, koje su se utrkivale u osvajanju bogatih, ali vojno i ekonomski slabijih zemalja širom globusa, što je u 20. stoljeću rezultiralo dvama svjetskim ratovima i stotinama krvavih, teledirigiranih regionalnih sukoba. Danas postoje dvije vrste kolonija u svijetu: jedne, poput naftonosnog Iraka, trpe izravnu okupaciju i totalnu devastaciju, a druge, poput Hrvatske, same žele sve vrednije što imaju (ras)prodati strancima i ući u sigurnosne i gospodarske sustave evropskih sila, svojih novih gospodara.

Alternativa? Moguća je samo u naknadnoj mašti jer SFRJ su politikom podijeli, pa vladaj srušile Amerika i Velika Britanija u suradnji s ključnim silama Evropske unije (Njemačkom, Italijom i Francuskom), a krivicu prevalile na državna vodstva zaraćenih strana, gotovo podjednako na operativne agresore, kao i na žrtve. Da je kojim slučajem uspjela Markovićeva politička strategija, tj. da je dobila stvarnu potporu Zapada, i Hrvatska, i sve članice tadašnje Jugoslavije, već bi morale biti u Uniji, i to kao znatno moćniji kompanjon od današnje Poljske, Grčke ili Litve. No, Zapad je Balkan poželio samo kao – koloniju.