Ali, samo naizgled, jer je, za razliku od SDP-ova »doživotnog« čelnika, Tomčić iznova suočen s previranjima u stranci sve nepopularnijoj među Hrvatima. Činjenica da svoj odavno načet autoritet opet dokazuje izbacivanjem oponenata iz stranke i raspuštanjem ogranaka govori da nije spreman preuzeti nesumnjivo najveću krivnju za još jedno HSS-ovo posrnuće. Kao što na to nije bio spreman ni u studenom 2003., kad je pogrešnom taktikom za nacionalne izbore izložio stranku katastrofi od koje se do danas nije oporavila i kad je, ružnim cinizmom svojstvenim našim političarima, govorio da bi HSS »doživio šok« od kojeg se ne bi oporavio ako bi on odstupio. Vrijeđajući tim cezarističkim »stranka to sam ja« zdravu pamet HSS-ovih članova i simpatizera, uspio se održati i - odvesti stranku u novi poraz, koji sad pokušava kamuflirati, kao i drugi uostalom, besprizornom trgovinom i naknadnim pretrčavanjem iz lijevoga u desni tabor.

U Tomčićevoj je eri HSS sve već pokušao: izlazio na izbore sam, udruživao se s manjim i većim strankama, koalirao i s HDZ-om i sa SDP-om, svađao se i mirio s Račanom, koketirao sa Sanaderom, gromoglasno najavljivao savez s pravašima... Ni u jednoj od tih kombinacija nije ustrajao, svi su se ti »strateški« zaokreti, više-manje, pokazali neuspješnima. Sada Tomčić, čisteći opet stranku od repa, spominje stvaranje »novog imidža« HSS-a. S njim na čelu? Tvrdi da ima podršku užeg vodstva, iako neki iz tog vodstva potiho, sve se osvrćući iza sebe, najavljujući stranačku skupštinu u prosincu uz nov imidž najavljuju i novoga predsjednika.