Glavni urednik Le Monde diplomatiquea Ignacio Ramonet trijumfalistički je komentirao odbijanje europskog ustava od francuske "političke nacije par excellence" kao nadvladavanje političkog determinizma i jedinstvenog ekonomskog modela koji diktira globalizacijska dogma. Ne radi se stoga ni o kakvom nacionalističkom, nego proeuropskom potezu koji omogućuje preispitivanje pravila zajedničkog života u Europi, budući da bi taj ustav na vojnom planu Europu još više podredio SAD-u. Ipak, tom oduševljenju nedostaje bitan dio realnosti.

Neprolaženje referenduma o europskom ustavu u Francuskoj i Nizozemskoj, te odbijanje izvođenja referenduma u zemaljama koje ga još nisu prihvatile, tumači se kao strukturalna kriza nastala zbog nedovoljne kohezije stare europske petnaestorice i nove europske desetorice.

Zbog toga se, nakon primanja Rumunjske i Bugarske, kao prva mjera otrežnjenja najavljuje zaustavljanje proširenja. Ispada da stare članice više nemaju volje ni sredstava financirati proširenje unedogled, jer se to čini na uštrb standarda vlastitih građana koji potom iz protesta glasuju i protiv vlastite konstitucionalističke sudbine. Međutim, to su popularni, ali neiskreni razlozi za odustajanje od nastavka euroatlantskih integracija. Istina je posve oprečna: 80 posto sredstava EU-a još uvijek odlazi za potrebe starih članica.

Tko i dalje vodi igru moglo se vidjeti na nedavnom susretu na vrhu kada se diskutiralo o eurounijskom proračunu za sljedeće mandatno razdoblje. Novopridošlice su se sami lišili razvojnih sredstava kako bi starosjediocima olakšali pronalaženje konsenzusa, dokazujući da problem EU-a nije u njegovu proširenju, nego u njegovu produbljenju. Blair nije htio popustiti u vezi s Thatcheričinom baštinom rabata, a Chirac u odnosu na francuske subvencijske stečevine u poljoprivredi. Tu leže stvarne prepreke europskom harmoniziranju, dakle ne u odnosu velikih prema globalizaciji i malim državama, nego u odnosu velikih država prema vlastitim povlasticama.

Čitava Europska unija nastala je kao "dogovorna ekonomija", počevši od prve Europske zajednice za ugljen i čelik. Naravno da Francuska ne želi ukinuti stimuliranje vlastite poljoprivrede i pravilo da 40 posto europskog proračuna odlazi na euroagronomiju. Po čemu i u odnosu na koga je onda europsko poljoprivredno tržište slobodno? Blair predlaže postupno ukidanje tih enormnih izdvajanja za poljoprivredu, što Chirac rezolutno odbija. Sve se to politizira kao sukob "rajnsko-socijalnog" i "anglosaksonsko-individualnog" kapitalističkog modela, što je čista zabluda. Kada se zemlje Trećeg svijeta bune protiv eurounijske subvencije poljoprivrede čime se stvara nelojalna konkurencija na svjetskom tržištu hrane, EU i SAD lako nalaze zajednički jezik ignoriranja slobode ponude.

Nije EU u teškoćama zbog pogleda na novo, nego zbog pogleda na staro te grčevitog odbijanja proporcionalnije budućnosti. Tony Blair je ovih dana bio u pravu kada je ustvrdio kako nije spreman slušati da postoji samo jedan pogled na Europu koji izražavaju samo određeni ljudi u određenom vremenu, budući da Europu ne posjeduje nitko od njih, već podjednako "svi mi". To stoji za svaku europsku zemlju koja se priključila EU-u, ali i svaku europsku zemlju koju to čeka, s ništa manje prava na sudjelovanje u tom europskom "mi".

I dok zemlje EU-a po staroj navadi obračunavaju svoje sutra samo u logici vlastite dnevne koristi, SAD po običaju gleda strateški dugoročno i zahtijeva da se nastavi s eurounijskim proširenjima te prestane s turkofobnom frazeologijom. SAD će još dugo biti učinkovitija država od EU-a koji nije i ne želi biti država. A bez Sjedinjenih Europskih Država međudržavni sukobi u EU-u će se nepotrebno produžavati i trajno slabiti Europu, jer profani egoizam njenih članica ne stvara onakav sinergetski efekt na koji se računalo.