Glavni test za perspektivu Europske unije bit će otvaranje pregovora s Turskom. To se podjednako odnosi kako na Europu kao "zajednicu vrijednosti", tako i na Europu kao ekonomsku i kao političku zajednicu. Kao zajednica vrijednosti Europa je — ma koliko mi šutjeli o tome — kršćanska tvorevina. Baš zato bi se moglo pokazati dalekovidnim što nije uslišan zahtjev Ivana Pavla II. da "kršćanstvo" i izrijekom uđe u europski ustav: ako je EU zajednica ne samo kršćanskih nego univerzalnih vrijednosti, njena se asimilacijska snaga bitno povećava — možda čak toliko da može integrirati i islamsku Tursku. Proširenje — i to tako dramatično proširenje da podrazumijeva i Tursku — još je važnije za Europu kao ekonomsku zajednicu. Na to upućuju ne samo europski lomovi — kojima svjedočimo od francuskoga NE ustavu — nego i iznimno dobro dočekani Blaireov govor kojim je ovaj od krivca za rušenje EU promoviran gotovo u najjačeg njenog lidera. Socijalna Europa nije suprotna onoj tržišnoj, kaže: budžet treba preraspodijeliti s poljoprivrede na razvoj i znanost, a tržište roba i usluga povećati te tako liberalizirati da EU postane i ekonomski konkurentna. U korist najsiromašnijih, i s glavnom ulogom opet — Turske.

A za političke efekte ulaska Turske u EU po naravi je stvari najzainteresiranija Bushova Amerika, glavni Blairov saveznik, koja Tursku u Europi treba kao ponton prema cijeloj zelenoj transverzali... Riječju, Blair će napraviti sve da pregovori s Turskom doista počnu u jesen. No, ako želi ispuniti obvezu prema Turskoj, Blair mora progurati barem Hrvatsku: kako radi onih koji žele Hrvatsku, tako radi onih koji ne žele Tursku... Tako se Velika Britanija od velike kočnice može premetnuti u veliku zagovarateljicu pregovora s Hrvatskom. U najmanju ruku kontrolnim paketom dionica više ne raspolaže Carla del Ponte...