To sigurno nije zabrinulo oko tri tisuće uzvanika splitsko-zagrebačke fešte na otvaranju autoceste koja je već unaprijed krštena jednoznačnim imenom »Dalmatina«. Jer, na tom tulumu trošilo se znatno više pršuta, sira i inih delicija, nego li korica nasušnih za kojima svakodnevno vapi armija siromaha Lijepe naše. Koliko je bal na kojemu bi pozavidjeli i bjelosvjetski »pijani milijunaši« stajao porezne obveznike, nitko još nije u stanju odgonetnuti. Uostalom, kao da je to bitno kada se slavi grandiozna pobjeda na čijim bi krilima, uz velikodušni zahvalni dašak vjetra svojim prethodnicama, Sanaderova Vlada trebala dočekati puninu svog mandata iako je do sada gotovo sva svoja predizborna obećanja iznevjerila.

I tako, dok nikoga nije boljela glava što možda već sutra nećemo imati što kupovati u pekarama, na hrvatskom »Titanicu« orila se pjesma duboku u noć. Gotovo da nije bilo estradnog umjetnika koji je snimio makar i demo snimku u improviziranom studiju, a da nije nastupio te vesele nedjeljne večeri, bilo na Placu, bilo na Rivi. Da bi cijeli »show« protekao u najboljem redu, pobrinula se ergela najpopularnijih televizijskih voditelja praćena vrhunskom satelitskom tehničkom podrškom kao da smo lansirali »space shuttle« a ne tridesetak kilometara asfalta kojima će više prometovati strani turisti prema moru nego li proizvodi hrvatske industrije ka kontinentu.

I nije tu bilo koga nije bilo, osim onih koji su zaspali ili preko noći dobili zaušnjake. Od Gibonnija do Škore ujedinjeni lakonotaši svesrdno su zabavljali puk svojim pjesmuljcima i pošalicama. Zašto bi onda bilo važno koliko je novaca sve to stajalo, koliko novih metara nekih novih autocesta za kojima vapi u svojoj izolaciji sva ona ostala Hrvatska koja se ne naziva pompozno A 1. Ili, koliko se kilograma kruha moglo umijesiti i koliko gladnih usta nahraniti da se vatromet bahatosti sveo na mjeru koja i pristoji državi koja grca u dugovima i neimaštini.

U stvari, nikada u ovoj zemlji nije nedostajala toliko cesta, kruha i igara, koliko skromnosti.