Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma osnovan je 22. prosinca 2004. na bivši tzv. «Dan Armije» koji se u Titovoj Jugoslaviji obilježavao kao spomendan kada je generalni sekretar politbiroa CK KPJ i glavni «komandant «Vrhovnog štaba» partizanskih pobunjenika, Josip Broz Tito, 22. «decembra» 1941. u bosanskom selu Rudo kraj Višegrada dao formirati 1. proletersku brigadu (preteča tzv. «JNA») kojom je zapovijedao srpski komunist Koča Popović, de facto ratni zločinac i poslijeratni potpredsjednik Jugoslavije. (Prvu proletersku su formacijski popunili Srbi iz Srbije.) Uzrok osnivanja jednog centra u Hrvatskoj za znanstveno istraživanje zločina komunizma je taj što, niti 16 godina nakon pada komunističkog Berlinskog zida i sloma komunizma u Europi, u hrvatskoj političkoj eliti, koja se većinom sastoji od bivših komunista, koje simbolički personificiraju vođa saborske oporbe i bivši premijer RH, Ivica Račan, i aktualni drugi predsjednik Republike, Stjepan Mesić, koji su s mnoštvom bivših jugokomunista ostali u strukturama hrvatske države i to na najvažnijim državnim položajima, što, dakle, među hrvatskom političkom elitom nije došlo do katarze i suočavanja sa tragičnom prošlošću hrvatskog političkog naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću Hladnog rata. U hrvatskom društvu niti 14 godina nakon proglašenja državne nezavisnosti nije došlo do moralno-političke i juridičke osude totalitarnog titoizma ili zločinačkog jugokomunizma.

Parlamentarna većina Europskog parlamenta donijela je na kongresu europskih demokrata od 4. do 5. veljače 2004. rezoluciju pod naslovom «Osuda totalitarnog komunizma» kojom su moralno osuđeni masovni zločini koji su počinili svi komunistički režimi u tzv. «narodnim», «socijalističkim» ili «sovjetskim republikama». (U Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i drugdje su neki komunistički zločinci i sudski osuđeni, a u Sloveniji trenutno sudski osumnjićeni ili optuženi, čak i za genocid, dok je u Kambodži osnovan međunarodni sud za suđenje komunističkim zločincima Crvenih kmera za genocid.) Sve vlade bivših komunističkih zemalja u srednjoj, istočnoj i jugo-istočnoj Europi, pozvane su navedenom rezolucijom da djelatno raščiste sa komunističkim zločinima, da se zločini komunizma javno obrade, da se još živi zločinci, u hrvatskom slučaju neki bivši partizani, sudski osude, žrtve komunizma da se zaštite, i da se javnost prosvijetli o zločinačkoj ideologiji marksizma odnosno u hrvatskom slučaju o zločinačkoj ideologiji titoizma. Stoga je od izuzetnog značenja da se objasni što znači neradni dan u Republici Hrvatskoj koji svake godine pada na 22. lipnja i koji se u našoj Republici neprekidno obilježava od 22. lipnja 1990. kao «Dan antifašizma». Istina je kako se u hrvatskom društvu ne radi o klasičnom danu obilježavanja antifašizma u smislu zapadnih demokracija, koje na pr. svake godine 9. svibnja obilježavaju Dan Europe kao uspomenu na pobjedu nad antihitlerovskom koalicijom od 9. svibnja 1945. godine, jer je hrvatski «Dan antifašizma» od 22. lipnja 1941. bio dan kada su jugoslavenski komunisti na tlu Hrvatske započeli krvavu i zločinačku Oktobarsku revoluciju, po istom obrascu kako su je od 1917. u Rusiji vodili Lenjinovi boljševici. Dok su nas do 3. siječnja 2000. godine vlasti na Dan antifašizma častile barem dokumentarnim filmovima o nedavnom Domovinskom ratu, današnje garniture obnavljaju Titov kult ličnosti, partizanski komunizam lažno prikazuju kao antifašizam, i na taj način iskrivljavaju povijest. Ovogodišnji «antifašizam» protekao je, primjerice, u znaku emitiranja jugoslavenskog partizanskog filma, «Bitka na Neretvi» na Hrvatskoj televiziji HRT. Zbog svih dole navedenih, argumentiranih i dokumentiranih povijesnih činjenica za razmisliti je da ukinemo neradni Dan antifašizma i da se barem jedan dan više u godini posvetimo gospodarskom razvoju nepravednom privatizacijom opljačkane Hrvatske. «Dan antifašizma» od 22. lipnja mogao bi se, dakle, obilježiti radno, ali kao spomendan na dan kada je počela najveća tragedija hrvatskog političkog naroda u povijesti Hrvata.

Oktobarska revolucija u Rusiji i Hrvatskoj ima isti nazivnik koji se zove marksizam (jugoslavenska varijante je titoizam), po utemeljitelju komunizma, Karlu Marxu, koji je objavom «Manifesta komunističke partije» 1848. godine, zajedno sa svojim «drugom» Friedrichom Engelsom, položio kamen-temeljac za komunističku revoluciju širom svijeta. Objavljeni spis Manifest predstavlja najpopularnije djelo komunizma koje objavljuje i propagira nauk «klasne borbe». Radi se o političkom, socijalnom i ekonomskom programu komunističke partije. Komunisti zahtijevaju prevladavanje postojećeg građanskog državnog uređenja «vladajuće buržoaske» /kapitalističke/ klase. Kako ne bi bilo nesporazuma, utemeljitelji komunizma su odmah zacrtali kojim metodama se kapitalizam zamjenjuje socijalizmom ili komunizmom, naime, isključivo metodama sile, nasilno i beskrupolozno, ne birajući sredstva kako bi se došlo do cilja - instalacije komunističke vlasti. Prvi pokušaj komunističke revolucije dogodio se 1871. u ustanku Pariške komune u kojemu su komunisti odnijeli u smrt 30 tisuća mladih Francuza. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) prihvatila je Lenjinovu «21 točku» koje su komunisti iz 37 zemalja u svijetu donijeli 1920. na kongresu komunističkih partija u Moskvi koji je u povijesti poznat kao II kongres Kominterne (Komunistička internacionala). Sve komunističke partije su prihvatile vodstvo Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) i Lenjinov program o provođenju svjetske revolucije i utemeljenju tajnih centrala i komunističkih ćelija po svijetu za dizanje ustanka i pripremanje oružanih pobuna. Komunistička partija Hrvatske (KPH) osnovana je na Staljinovu zapovijed, putem Kominterne, kako bi se kroz instrumentalizaciju tada neriješenog hrvatskog nacionalnog pitanja lakše razbijao kapitalistički jugoslavenski režim u Beogradu. KPH je integralni dio KPJ, a KPJ je, kao i sve komunističke partije, bila obavezni član Kominterne koju je kontrolirala totalitarna vlast Sovjetskog Saveza. Kada je KPJ pozvala na dizanje ustanka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. godine, pobunjeni jugokomunisti su činili petu kolonu jer su bili pod izravnom kontrolom strane sile i boljševičkog sovjetskog režima (SSSR).

Dana 25. ožujka 1941. godine je jugoslavenska vlada Cvetković-Maček potpisala pristupnicu za učlanjene Jugoslavije u Trojni pakt sila Osovine. Dva dana kasnije, 27. ožujka 1941. je srpski general vojske Kraljevine Jugoslavije, Dušan Simović, izvršio državni prevrat, nasilno smijenivši demokratsku vladu srpskog premijera Dragiše Cvetkovića, i vođe hrvatske oporbe, Vlatka Mačeka. Razlozi velikosrpskog udara protiv praktički srpske i jugoslavenske vlade je bio što velikosrpski krug nije psihološki prihvatio stvaranje hrvatske autonomne državne jedinice (Banovina Hrvatska iz 1939.) unutar Jugoslavije. Poznato je da je velikosrpski program u objavljenom članku «Srbi i Hrvati» iz 1902. negirao Hrvatima pravo na nacionalnost i vlastiti identitet. Indoktrinacija Srba na račun Hrvata počela je već sredinom 19. st. šovinističkim spisima Vuka Karadžića, kao na pr. spisom «Srbi svi i svuda». Velikosrpska kampanja protiv hrvatstva započela je, dakle, daleko prije nego se 1861. pojavio prosvjetiteljski, hrvatski, demokratski, državotvorni pokret Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Dana 30. ožujka 1941. godine je šef jugoslavenskih komunista, Josip Broz Tito, pozvao komuniste i skojevce (jugokomunističku omladinu) na «odlučne mjere za obranu zemlje» odnosno na obranu Jugoslavije od mogućeg njemačko-talijanskog napada i okupacije Jugoslavije. Dan uoči osovinskog napada, 5. travnja 1941. je prevratnička jugoslavenska vlada, u kojoj je njen potpredsjednik postao Vlatko Maček, uspostavila diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom; iako je vlada gen. Simovića nakon prevrata izrazila lojalnost Jugoslavije Trojnom paktu, Simović je tajno pregovarao s britanskom vladom, što je Hitleru bio povod da izda naredbu o improviziranom napadu na Jugoslaviju od 6. travnja 1941. godine; Njemačka se organizirano spremala samo za napad na Grčku jer je britanski ekspedicijski korpus i britansko ratno zrakoplovstvo iz Grčke ugrožavalo jedina naftna polja, ona u Rumunjskoj, s kojih se opskrbljivaše Hitlerove tenkovske divizije. Kasnije, tijekom rata, nakon što je osnivanjem N.D.H. od 10. travnja 1941. rasformirana Jugoslavija, su komunisti smatrali izdajnicima sve one Hrvate koji su osnovali i priznali hrvatsku državu N.D.H. i koji se nisu htjeli boriti za obnovu jugoslavenske države. To je, na pr. jedan od razloga zašto je jugokomunistički partizanski režim maršala Tita nakon rata 1945. dao pobiti na desetke i desetke tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika iz vojske bivše N.D.H. jer su titoisti smatrali patriote hrvatske države izdajnicima Jugoslavije. Na tajnom sastanku «rukovodstva» KPJ u Zagrebu, 4. svibnja 1941. godine, na tzv. «Majskom savjetovanju», su komunistički revolucionari donijeli operativne mjere za dizanje ustanka i eventualnu brzu smjenu ustaške vlasti u Zagrebu i četničke vlasti u Beogradu i njemačkih okupacijskih vlasti.

Na dan kada je Hitlerova Njemačka napala Staljinov Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941. godine, je KPJ donijela proglas kojim su komunisti i simpatizeri komunističke partije pozvani da osude njemački napad na SSSR i da oružanim ustankom napadnu njemačke snage na tlu bivše Kraljevine Jugoslavije, tako i na tlu NDH. Ustanak KPJ i KPH je 1941. ujedno bio startni signal za početak Oktobarske revolucije u Hrvatskoj. Bio je to, međutim, «narodni ustanak» bez hrvatskog naroda. Može se primijetiti dvoličnost komunističkog «rukovodstva», jer, kad su Hitler i Staljin sklopili 1939. đavolski pakt, u kojemu su tajno podijelili političke interesne sfere u Europi, i nakon što je SSSR 1939. napao Finsku i okupirao 1940. nezavisne baltičke republike, KPJ nije uputila sličan proglas o osudi napadačkog rata kao 1941. prilikom napada «fašističkih barbara» na «prvu socijalističku zemlju svijeta», a danas bismo rekli na «prvu novovijeku barbarsku zemlju svijeta». Ustanak od 22. lipnja 1941. organizirali su u Hrvatskoj lokalne vođe komunističke partije, članovi takozvanog „Operativnog rukovodstvo KPH“ u sastavu: Rade Končar, sekretar, Srbin po nacionalnosti, zatim, Vlado Popović, „instruktor CK KPJ pri CK KPH » i Andrija Hebrang, također sekretar, Hrvat po nacionalnosti. Komunistički ustanak u Hrvatskoj od 22. lipnja predstavljao je praktički objavu rata ustaškoj vladi u Zagrebu i početak građanskog rata. Dok se ustaški poglavnik Ante Pavelić još nije ni okrenuo u novoj fotelji vlasti, nova vlast se našla pod dvostrukim udarom: s jedne strane je krenula srpska četnička oružana pobuna, a s druge strane istovremena partizanska pobuna protiv Nezavisne Države Hrvatske: Josip Broz Tito pozvao je 4. srpnja 1941. narode bivše Kraljevine Jugoslavije na «ustanak protiv fašističkog okupatora i njihovih pomagača». Taj dan se u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, dok je Hrvatska još bila jugo-republika u «socijalističkoj» Jugoslaviji, službeno obilježavao kao neradni «Dan borca» te je taj dan, kada su jugokomunisti na čelu s Titom u Srbiji digli ustanak, tijekom svake godine bio u Jugoslaviji, i Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj, državni praznik. Nakon srpskih napada na Hrvate za vrijeme Travanjskog rata 1941. je četnički pokret uz pomoć talijanskih fašista 27. srpnja 1941. organizirao oružanu pobunu protiv N.D.H. koja se vodila u istočnoj Hercegovini, u Liki, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni. Rezultat četničkog ustanka je bila talijansko-srpska okupacija hrvatskog područja u sjevernoj Dalmaciji i etničko čišćenje hrvatskog pučanstva u navedenim područjima koje je do 1. kolovoza 1941. rezultiralo tisućama mrtvih nedužnih osoba. Ustanak komunista i četnika isprovocirao je ustaške represalije prema srpskoj nacionalnoj manjini u N.D.H. tako da se građanski rat u N.D.H. pretvorio u uzajamnu zatvorenu spiralu nasilja koju su potaknuli komunistički i četnički pokret. (Većina partizana su 1941. u bosansko-hercegovačkom i ličko-dalmatinskom dijelu N.D.H. bili Srbi.) Članovi Komunističke partije Hrvatske u selu Žabno kraj grada Siska u Hrvatskoj osnovali su 22. lipnja 1941. prvi partizanski odred kojeg je predvodio «drug» Vlado Janić Capo. Tog dana su aktivisti komunističke partije putem kurirske službe usmeno obavještavali članove prikrivenih komunističkih ćelija o njemačkom napadu na sovjetsku Rusiju (SSSR). Sisački partizanski odred brojao je na „Dan ustanka“ oko 40 pripadnika koji se naoružaše iz arsenala kapitulantske vojske Kraljevine Jugoslavije. Većina prvih partizana u Sisku bila je hrvatske nacionalnosti. Prvi partizanski odred je u Hrvatskoj odmah nakon 22. lipnja započeo terorističke akcije i raznorazne diverzije. Mnoge terorističke akcije su i propadale, a odličnom obavještajnom akcijom je hrvatska policija do kraja 1941. uspjela razbiti sve tajne komunističke ćelije u Hrvatskoj. Prvu oružanu akciju protiv „neprijatelja“ su jugoslavenski partizani u Hrvatskoj imali kada su se 22. srpnja 1941. sukobili sa Ustaškom vojnicom (dragovoljačkom hrvatskom vojskom) koja je pokušala razbiti „štab partizanskog odreda“. KPJ je u Zagrebu cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj, od 1941. do 1945. godine, imala svog tajnog agenta Ivana Krajačića „Stevu“ (Hrvat po nacionalnosti), koji je radio za sovjetsku tajnu službu NKVD (prethodnica KGB). Hrvatska policija i obavještajna služba N.D.H. nikada nisu uspjeli ući u trag Krajačićevom radio-prijemniku kojim je iz Zagreba slao šifrirane obavijesti partizanskog «Vrhovnog štaba» sovjetskom «rukovodstvu» u Moskvu. Krajačić je radio-prijemnik predao KGB-u 1983. godine. Nakon poziva CK KPJ na „općenarodni ustanak 04.7.1941.“ je „Operativno rukovodstvo KPH“ preuzelo ovlasti Politbiroa CK KPH i „Vojnog komiteta KPH“. Nakon što su talijanski fašisti u anektiranom Splitu uhapsili 17.11.1941. godine Radu Končara i strijeljali ga do smrti, jedini sekretar CK KPH postao je antidogmat Andrija Hebrang, koji je to bio do listopada 1944. godine kada ga je Tito smijenio s najviše združene funkcije u KPH – funkcije šefa KPH i glavnog zapovjednika partizanske vojske u Hrvatskoj. Tito je za Hebrangovog nasljednika u KPH i Hrvatskoj postavio jugoboljševika Vladimira Bakarića koji je postao prvi predsjednik takozvane „narodne“ vlade „Narodne Republike Hrvatske“, a boljševik Ivan Gošnjak imenovan je za zapovjednika partizanske vojske u Hrvatskoj. Sve ostalo što se kasnije događalo, etničko čišćenje Hrvata i « klasna borba » protiv « klasnog neprijatelja» od strane partizana, komunistička i partizanska represija, stvaranje mnoštva koncentracijskih logora, spiskovi za likvidacije hrvatskih građana, masovno strijeljanje ratnih zarobljenika, i jugokomunistički genocid protiv hrvatskog naroda opisani su u nedavno objavljenoj knjizi, zborniku dokumenata pod naslovom «Partizanska i komunistička represija u Hrvatskoj 1944. – 1946.» (Hrvatski institu za povijest) Ostali zločini komunizma objavljeni su u kontramanifestu odnosno u knjizi međunarodnih autora pod naslovom «Crna knjiga komunizma» u kojoj je dokumentirano navedeno da je svjetski komunizam ubio sa predumišljajem, od Oktobarske revolucije 1917. do pada Berlinskog zida 1989. godine, blizu 100 milijuna nedužnih ljudi.

Jedan od coautora «Crne knjige komunizma», tiskane u dvadesetak zemalja u milijunskoj nakladi, poljski povjesničar Andrzej Packowski iz Instituta političkih znanosti u Warszawi ispričao je u svojoj knjizi «Komunizam u Europi: povijest pokreta i sustava vlasti», fenomen vođe jugokomuniste, maršala Tita. Packowski navodi da je vođa KPJ bio «ortodoksni lenjinist» (ortodoksni ili zadrti sljedbenik politike vođe ruskih boljševika Vladimira Iljiča Lenjina). Strahujući da će se Tito ubrzo oteti njegovoj kontroli, Staljin ga je optužio da vojno pomaganje komunista u grčkom građanskom ratu, kojeg su isprovocirali komunisti, znači davanje povoda za intervenciju zapadnih saveznika, što je moglo dovesti do novog rata», u situaciji kada Staljin, za razliku od Amerikanaca, još nije raspolagao nuklearnim oružjem. Poljski autor jugoslavenski socijalistički model nije posebno izdvajao od sovjetskog «real-socijalizma». Propast jugoslavenske federacije uslijed propasti socijalizma protumačio je, pak, kao izravnu posljedicu neriješenog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji u razdoblju Titove vladavine, zbog čega su srpski nacional-komunistički kadrovi Slobodana Miloševića nakon njegove smrti 1980. preuzeli bitne poluge vlasti u partijskom i vojno-policijskom aparatu jugoslavenske države (SFRJ). Jedan drugi poljski povjesničar, g. Holzer, bavio se temeljnom dilemom svih komunističkih režima: zašto se komunističke partije, tako i Savez komunista Jugoslavije (SKJ) i Savez komunista Hrvatske (SKH), prije pada Berlinskog zida nisu uspjele transformirati u moderne socijaldemokratske stranke? «Čini se da odgovor leži u tome što nijedan reformski pokušaj za vrijeme komunizma nikada nije doveden do kraja. A i nije mogao biti, jer se ideološka bit komunizma, koja se zasniva na jednoumlju i dogovornoj ekonomiji, zapravo i ne može pomiriti sa demokracijom». To je razlog što se i Stjepan Mesić Stipe nije pomirio s demokracijom jer nije demokratski iskrivljavati povijest i kao savjetnike u predsjedničkom savjetodavm tijelu zapošljavati stari jugokomunistički kadar, koji pak, za raznorazne položaje u hrvatskoj državi predlaže također bivše komuniste. I tako se, bez nužno-potrebne lustracije, zatvara začarani krug u čijem se vrtlogu nalaze građani Republike Hrvatske. Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.