Četvrti naftni šok trese svjetsko, ali i hrvatsko gospodarstvo, već pune dvije godine, bez ikakva izgleda u skoro snižavanje cijene barela (159 litara). Prvi je naftni šok (1973.) ušao u povijest naglim skokom cijene barela s današnje protuvrijednosti od 12 na 45 dolara i otad je nafta prestala biti jeftinim energentom. Drugi je naftni šok (1980.) zapamćen dosad rekordno visokom cijenom, do današnje protuvrijednosti od 82 dolara. Treći je šok (1990/1.) bio najkraći i najslabiji, dok se aktualni, četvrti, doživljava već kao najneizvjesniji, jer mu trenutačno nigdje ne vide kraja.

Najnoviju paniku zbog novog vala poskupljenja »crnog zlata« izazvalo je povećanje cijene barela unazad samo 30 dana za 20 posto, i to u mjesecu tijekom kojeg je američki dolar, u kojem se nafta i plaća, u odnosu na euro i jen poskupio blizu osam posto. Dodatnu paniku potiče i činjenica da se taj najnoviji val porasta cijena i na Londonskoj i na Njujorškoj burzi podigao na pragu ljeta na sjevernoj Zemljinoj polutki, kada je dosad, sezonski, padala potražnja za naftom i derivatima u razvijenijim zemljama Sjeverne Amerike i Evrope.

Jučer je zabilježeno novo znakovito poskupljenje na blizu 61 dolar, što je najviša dosegnuta cijena u povijesti trgovanja naftom u New Yorku. Istodobno je na londonskom tržištu barel poskupio na 58,39 dolara. Tako je nafta u odnosu na isti mjesec lani poskupjela 40 posto, a u odnosu na lipanj 2003. čak 140 posto!

Prema najnovijim prognozama analitičara vodeće investicijske kuće, Goldman Sachs, taj će se trend sve skuplje nafte najvjerojatnije nastaviti, pa procjenjuju da bi do kraja godine cijene barela mogle poskupjeti još najmanje 20 posto. Pretvori li se američka okupacija naftonosnoga Iraka u kataklizmu, koja bi američko-britansku vojsku natjerala ili na povlačenje ili u još širi rat, u Goldman Sachsu ne isključuju ni superšokirajuće cijene barela iznad sto dolara!

Koji su ključni uzroci četvrtog naftnog šoka, što se podudario s početkom izravne američko-britanske vojne intervencije u Iraku, točnije s početkom otvorenog američko-britanskog rata za osvajanje naftnih polja u drugoj najnaftonosnijoj zemlji svijeta? Svjetska proizvodnja nafte trenutačno je na gornjoj granici postojećih proizvodnih potencijala: s ukupne ponude od 79,8 milijuna barela dnevno u 2003., povećala se na 84,3 milijuna barela dnevno u lipnju ove godine. Istodobno, svjetska potražnja za naftom raste iz godine u godinu oko 2,4 posto. No, iz najmnogoljudnijih i najdinamičnijih gospodarstava, kakve su danas Kina i Indija, povećava se i više od po 20 posto godišnje!

Zemlje OPEC-a, koje vodi prva naftna sila svijeta, Saudijska Arabija, dnevno tržištu nude gotovo 29 milijuna barela, a zemlje izvan OPEC-a (koje predvode Rusija i Norveška) oko 56 milijuna barela. Zamjenik glavnog tajnika OPEC-a, Adnan Shihab-Eldin, najavljuje da će potražnja za OPEC-ovom sirovom naftom u posljednja tri mjeseca ove godine porasti na 30,3 milijuna barela dnevno. Ne proširi li se dotad rat za naftu s iračkog na saudijsko područje, saudijska bi državna naftna kompanija Saudi Aramco mogla zadovoljiti i taj skori skok potražnje, ali više od toga, dok ne izgradi nove proizvodne kapacitete, neće moći.

Na strani globalne ponude postoje i sve brojnije slabe točke, koje potiču špekulantske kupovine i stalni rast cijena: sukobi pobunjenika u delti Nigera protiv Shellove dominacije, nepredvidivo stanje vlasti u Venezueli (jednoj od glavnih izvoznica nafte u SAD-u), Putinovi obračuni s naftnim oligarsima u Rusiji te stalne diverzije i sabotaže naftnih postrojenja u Iraku i prijetnja štrajkova u naftnoj industriji Norveške. Jučer se tom nizu krupnih rizika priključila i postizborna situacija u Iranu, gdje je za predsjednika izabran konzervativni Mahmud Ahmadinedjad. On je izjavio da će istrijebiti korupciju iz iranskog naftnog sektora i osigurati povlašteni položaj domaćim ulagačima. Nadu na strani ponude bude projekti novih međunarodnih naftovoda, koji će aktivirati goleme nove zalihe nafte u kaspijskom području i u Kazahstanu.

Unazad 25 godina svjetska je ponuda nafte povećana sa 60 na gotovo 85 milijuna barela dnevno i ta je povećana ponuda pretežno otišla u novoindustrijalizirane zemlje, najvećim dijelom u Kinu, Indiju, Brazil i »tigraste« ekonomije jugoistočne Azije. Te se zemlje donekle nalaze u paradoksalnoj naftno-financijskoj situaciji: zahvaljujući uvoznoj nafti ostvaruju visoke stope rasta industrijske proizvodnje i bruto-proizvoda, ali istodobno trpe i najveću cijenu od četvrtoga šoka. No, u najtežoj su situaciji zemlje poput Hrvatske, koje su visoko ovisne o uvozu nafte, a u međuvremenu su strancima predale značajan dio svojeg gospodarskog potencijala i istodobno upale u visoku inozemnu zaduženost.

Kakav je hrvatski odgovor na četvrti naftni šok? Zasad – nikakav. Niti Vlada poduzima posebne mjere za smanjivanje ovisnosti o uvozu nafte, niti građani značajnije mijenjaju navike u potrošnji derivata, niti INA (čiji je strateški suvlasnik rusko-američki MOL) poduzima jače mjere za neutraliziranje cjenovnih pritisaka na domaće tržište. I INA i Vlada su u svemu, na riječima, vrlo suosjećajne, čak i šokirane, ali nemoćne.

Prema procjenama dr. Steve Kolundžića, savjetnika predsjednika uprave INA-e, u uvozno ovisnoj naftnoj industriji nije moguće kompenzirati vanjske utjecaje na rast cijena derivata. Državni proračun, zbog kronične napregnutosti, ne može smanjivati trošarine, a INA ne smije smanjivati marže, jer bi ostala bez novca za modernizaciju rafinerija na Urinju i u Sisku. Za poteze koji bi usporili rast cijena derivata, i Vlada i INA imaju ograničenje zbog obveza prema MOL-u kao suvlasniku i strateškom partneru. Ako bi se takvo nešto i pokušalo, ugrozio bi se nastavak privatizacije INA-e i izazvao pad cijena njezinih dionica. Dakle, i Hrvatska se mora pomiriti s tim da će na dulji rok kupovati skupu naftu, a njezini građani i poduzetnici skupe derivate.