Dalmatina, A1, hrvatska "Strada del sole", kako god je nazvali i ma kako joj tepali, kapa dolje. Velik je to projekt koji nadmašuje nacionalno značenje. Može ga relativizirati samo naša poslovično velika neracionalnost, da ne kažem glupost. Koja se tradicionalno kod nas tetoši na račun pameti. I sustavno, agresivno napreduje. Budući da kao i svaki korov ima tendenciju bujanja, trebalo bi urgentno poduzeti (protugradne) mjere zaštite od elementarno stupidne nepogode koja bi mogla pogoditi ovu prosperitetnu hrvatsku prometnu poveznicu. Budući da je svaki njezin kilometar "obogaćen" dopunskim troškom "pučkog slavlja" pod (prijepornom) egidom ZG-380-ST, bilo bi vrijeme aterirati u nebajkovitu stvarnost. Ako je imalo pameti u onih što odlučuju u naše ime, stavit će je (pamet!) hitno u pogon kako od velikog pothvata ne bi napravili nepodnošljiv teret.

Dalmatina naprosto ne smije biti sezonska, još manje elitistička cesta kojom će prometovati samo oni kojima ni jedna cijena nije previsoka. Prvo stoga što glavnina takvih, blagodati sigurne i udobne vožnje anticipirane visokom cestarinom, koristi na naš (proračunski) račun. Drugo, onih koji će komfornost putovanja od juga do sjevera, a pogotovo obrnuto, plaćati iz svoga džepa, premalo je za njezinu isplativost. Treće, ma koliko Hrvatska bila turistička top-destinacija, čak ni dugoročnim održavanjem trenda prvorazrednog odredišta za ljetni odmor, dva-tri mjeseca intenzivnog protoka vozila u sezoni ne mogu nadoknaditi rupu u ostatku godine. Ergo, Dalmatina može živjeti samo ako bude dostupna nama svima, a ne samo njima! Bolje je imati konstantno korištenu autocestu u punom kapacitetu, uz niske cijene, nego sablasno pustu s cestarinom nekompatibilnom domaćem takujinu.

Sadašnji cjenik većini građana Hrvatske realno je neprihvatljiv. ZG-380-ST u jednom smjeru uz 157 kuna cestarine podrazumijeva još oko 250 kuna za gorivo, a ako se putnik s juga nije odlučio za "humano" preseljenje u metropolu te ga čeka još i povratak, trošak njegova "tamo-amo waya" premašuje 800 kuna, čemu uspješno konkurira najskuplje i najbrže prijevozno sredstvo — avion. Osim, ako zbog distribucije troška i užitka namjernik nije napunio vozilo čak i pokojim prekobrojnim suputnikom. Na međugradskim relacijama, primjerice Zadar-Šibenik, Šibenik-Split i obrnuto, nakon zadovoljenja znatiželje, malo tko će biti spreman za gotovo istu minutažu keširati bezmalo dvostruku lovu, te će zasigurno preferirati staru, iako apsolutno zamorniju i opasniju cestu. A bez te dnevne komunikacije osobnih, putničkih i teretnih vozila među dalmatinskim (i inim) gradovima, naša jedva dočekana "strada del sole" zjapit će žalosno prazna.

Uostalom, prvoga dana kad je cijela trasa napokon otvoreno za promet svima, na dionici od Šibenika do Splita koncentracija vozila bila je doslovce simbolična. Ne stoga što između dva susjedna grada nema osobite cirkulacije. Naprotiv, ona je odavno dostigla razinu i intenzitet gotovo lokalnog prometa, i koliko god Splićana putuje na posao u neki dio Šibensko-kninske županije, toliko je i Šibenčana koji redovito poslom pohode Split. No, ne stižu na naplatne kućice Dalmatine, nego voze preko Muća i Drniša, preko Boraje (cesta "janjećih paprčnjaka"). Razumije se da već iz notorne disproporcije u standardu Zagreba i Splita, s obzirom na četiri puta veći BDP per capita u metropoli (19 tisuća dolara) u odnosu na Dalmaciju (3-6000), valja očekivati intenzivniji promet od sjevera k jugu nego obrnuto. Toliko o ravnomjernom razvoju svih dijelova Hrvatske ... Ako se, međutim, ima na umu "stara navada hrvatskog naroda" da živi iznad svojih mogućnosti, tada ova teza pada. Jer, ako su svojedbno braniteljske povlastice kapitalizirane primarno nabavom prestižnog voznog parka (automobila), umjesto za samozapošljavnje i egzistencijalno zbrinjavanje, u vulgarnom smislu riječi i vožnja Dalmatinom za neke bi mogla biti pitanje prestiža, nekakvog lažnog statusa. Ne bi li, zaboga, bio grijeh skupe, jake makine gušiti Ličkom magistralom?

Nije ovdje smisao zloćudno zanovijetanje, kako će vjerojatno neki tašti politički pregaoci učas zaključiti. Namjera je upozoriti da se i s manje euforije i slavljeničkog patosa, koji podsjeća na socijalističke masovke prigodom radnih pobjeda, više u funkciji veličanja političkog nego građevinskog djela, moglo obilježiti ovaj paradigmatski povijesni događaj. No, iako dolazi 35 godina poslije, nema razloga opterećivati ga mitskim atribucijama koje svakako ne korespondiraju s današnjim vremenom. Još je manje razumno vjerovati da se skupim cestarinama može za tek koju godinu investicija otplatiti. Realnije je očekivati kontraefekt — ignoriranje autoceste i preferenaciju Ličke magistrale. A to je ipak najskuplja opcija! Zato, ili apsolutno manje cijene ili dvojne tarife — ljetne i zimske. Samo neka Dalmatinom "cvjeta" tisuće vozila ...